Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini zasigurno je, gledajući kroz historiju, najvažnija nacionalna institucija Bošnjaka, koja je, uprkos mnoštvu izazova, opstala i već bezmalo stoljeće i pol samostalno brine ne samo o vjerskom već i prosvjetnom, kulturnom i uopće duhovnom biću tog naroda, piše bh. informativni servis INS.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je, prema Ustavu Zajednice, jedna i jedinstvena zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini i Bošnjaka izvan domovine i drugih muslimana koji je prihvataju kao svoju.
Njezin cilj je da svi njeni pripadnici žive u skladu sa islamskim normama, koji se ostvaruje “promicanjem dobra i odvraćanjem od zla “. Zajednica se, uz ostalo, stara o vjerskim pravima muslimana, a brine o islamskom odgoju i obrazovanju svojih pripadnika i zalaže za očuvanje vrijednosti braka i porodičnog života.
Naredne sedmice, tačnije 15. decembra, navršit će se 135 godina od svečanog ustoličenja prvog reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića koje je obavljeno je u velikoj sali u Konaku 1882. godine. Nije poznato da je sačuvana neka slika ili crtež prvog reisu-l-uleme, pa ni njegovog svečanog postavljenja.
Bila je to i simbolična prekretnica ne samo u životu muslimana Bosne i Hercegovine, već i djelovanja uleme koja je, odlaskom Osmanlija, bila obavezana da vjerski život uskladi s novonastalim okolnostima.
Prvo ustoličenje prije 135 godina
Budući da je Berlinski kongres garantirao muslimanima BiH slobodu vjere, pa i veze sa Istanbulom, šejhu-l-islam je svojim dekretom od 3. rebiu-l-ahira 1299. (9. februar 1882.) ovlastio Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića “da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izviđa i vrši i da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje” ujedno mu povjerivši i Vrhovni šerijatski sud.
Rumelijski kadi-asker ga, istovremeno, imenuje za sarajevskog kadiju s pravom da imenuje kadije po okruzima i kotarevima, da im izdaje murasele i da se trudi, da šerijatske zaključke pravedno izvodi i da među ehalijom ahkami-šer´ijju potpuno vrši. Ovakav položaj Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića bio je analogan položaju muftije na području Bugarske i Rumelije.
Međutim, imajući u vidu aktivnost Mešihata u prvoj polovini 1882. godine i ranije, okupaciona uprava Austro-Ugarske je u jesen te godine, a uvažavajući ponovljene zahtjeve muslimanskih prvaka, imenovala Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića za reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine, o čemu je car i kralj donio odluku 17. oktobra 1882. godine. Nakon toga su stvoreni uslovi za svečano ustoličenje Hilmi ef. koje se i desilo prije tačno 135 godina, bilježi se u zvaničnim izvorima Rijaseta IZBiH.
Reis Hadžiomerović je među savremenicima bio je na glasu “s temeljnog poznavanja islamske nauke”, a posebno se isticao u šerijatskom pravu i hadisu.
-Nije mu bilo premca u poznavanju biografija ashaba i drugih ravija. U životu bješe skroman. Malo je govorio, ali mu svaka bijaše mudra i promišljena. U slobodnom vremenu bavio se poljoprivredom na svom imanju u Lješevu. Kuća mu je rijetko bila bez musafira, a o njegovoj pobožnosti pričaju se čitave legende. Bio je “svakako, jedna od najmarkantnijih ličnosti naše prošlosti”, uzoran i kao muderis, i kao muftija, i kao reisu-l-ulema – navodi se na zvaničnoj stranici Rijaseta.
Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović rođen je u Kulen-Vakufu 1816. (1231) godine. Osnovno vjersko i opće obrazovanje stekao je u rodnom mjestu u mektebu pred muallimom Husein-efendijom.
Kraće vrijeme učio je u medresi u Prijedoru, a onda je došao u Sarajevo u Gazi Husrev-begov hanikah 1833. (1248) godine. U hanikahu i u Kuršumliji medresi učio je pred Mehmed-efendijom Kučukom, znamenitim muderisom, pred kojim je učio i jedini šejh-ul-islam iz BiH, Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić.
U Istanbul je otišao 1837. godine, te u Hekim-Čelebi medresi i nastavio nauke pred najglasovitijim alimima ovog vremena, Vidinlijom i Denizlijom. Nakon deceniju i po naukovanja u Istanbulu, uzeo je idžazet i spremio se za povratak u domovinu sa bosanskim hadžijama koji su se u to vrijeme vraćali iz Meke. Hadžije iz Bosanskog Novog nagovore ga da prihvati mjesto muderisa u njihovom gradu.
“U Sarajevo su stigli kada je bilo upražnjeno i mjesto muderisa u Kuršumliji medresi, nakon smrti Kučuka Mehmed-efendije. Znanci i prijatelji, naročito hadži Muhamed-aga Hamamdžić, stadoše nagovarati Hadžiomerovića da primi ovo mjesto, ali on ne htjede dok mu to ne odobre Novljani. Nakon sporazuma sa njima, prihvatio je ovu dužnost 1852. godine. Godinu dana kasnije imenovan je i imamom Arebi-atik džamije”, zabilježili su hroničari.
“Mnoštvo odličnika svake vjere”
Kao muderis Kuršumlije medrese, Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović bio je član Prosvjetne komisije formirane 1869. godine sa zadatkom da provodi reforme u prosvjeti, vrši nadzor nad školama i bibliotekama, planira potrebna finansijska sredstva za prosvjetu, upravlja tim sredstvima i kontroliše njihovo namjensko trošenje.
Kada je 1856. (1273. h.g.) godine smijenjen sarajevski muftija Muhamed Šakir-efendija Muidović, na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović. Vršeći muftijsku službu sve do odlaska u penziju (skoro četiri decenije), Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović izdao je veliki broj fetvi na niz aktualnih pitanja koje su nametale prilike i društveni odnosi koncem turske i početkom austrougarske vlasti u našim krajevima.
Iscrpljen dugogodišnjim radom, Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović podnio je ostavku na položaj reisu-l-uleme 1893. godine. Ostavka mu je prihvaćena i on je otišao u zasluženu penziju. Umro je dvije godine kasnije, u 10. februara 1895. godine. Dan kasnije klanjana mu je dženaza pred Begovom džamijom, kojoj je prisustvovalo “mnoštvo odličnika svake vjere” i toliko svijeta koliko se u Sarajevu “ovakvom zgodom još nije vidjelo”. Pokopan je na Grlića brdu kod Sarajeva.
Dosadašnje reisu-l-uleme
Od Hadžiomerovića do aktuelnog reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića, IZ u BiH je u tih 135 godina predvodilo ukupno 14 reisu-l-ulema. Nakon reisa Hadžiomerovića na dužnost je stupio Mehmed Teufik ef. Azabagić (1893-1909.), a potom redom: hafiz Sulejman ef. Šarac (1910-1912), čuveni Mehmed Džemaludin Čaušević (1913-1930), Hadži hafiz Ibrahim ef. Maglajlić (1930-1936.), Fehim ef. Spaho (1938-1942.), Salih Safvet Bašić (prvi naib od 1936 – 1938. i vršilac reisu-l-uleme od 1942 – 1947.), Hadži Ibrahim ef. Fejić (1947.-1957.), Sulejman Kemura (1957. – 1975.), Naim ef. Hadžiabdić (1975-1987.), Hafiz Husein ef. Mujić (1987-1989.), Hadži Jakub ef. Selimoski (1991. – 1993.), Dr. Mustafa ef. Cerić (1993. – 2012.), dr. Husein ef. Kavazović (2012.-…).
