Jugoslovenski tekstilni gigant Kombiteks iz Bihaća osnovan je 1957. Tada je za kratko vrijeme postao brend na tržištu jugoistočne Evrope koji je na vrhuncu produkcijskog perioda zapošljavao 3.600 ljudi. Jugoslavije više nema, nema ni Kombiteksa kao tekstilno-industrijskog giganta. Međutim, ono što je urađeno u Bihaću, moglo bi uskoro poslužiti kao primjer za cijelu državu kako se može čak i u stečajnom postupku postići poslovni uspjeh.
”Ispeglani” objekti
Član Nadzornog odbora Kombiteksa Ibrahim Sarajlija, bivši predsjednik Poslovnog odbora Kombiteksa koji je 12 godina bio tehnički direktor, zatim zamjenik, pa savjetnik sa ukupno 24 godine staža u preduzeću, otkriva u čemu je tajna.
“Mi smo imali Skupštinu povjerilaca prije tri godine, kada smo mi radnici nakon sedam, osam godina stečaja tražili da se nešto poduzme. Do tada su samo prodavani strojevi u staro željezo, a radnici nisu ništa dobili. Tada je već bila prodana imovina vrijedna 3,5 miliona. Najviše je otišlo u troškove stečajnog upravnika Nijaza Dervišića i na slične druge troškove. Mi smo mu to zamjerili, tada smo pregledali imovinu i objekte i zaključili da je stanje užasno”, priča Sarajlija.
Kompletan krug preduzeća bio je zarastao u šumu. E, nakon toga i nakon što je sud imenovao novog stečajnog upravnika Šefika Smlatića, krenulo se u čišćenje.
“Za kratko vrijeme iz kruga firme je od te šume posječeno 500 kubika upotrebljivog drveta. A to se prvo moralo učiniti da bi se uopšte moglo doći do ulaza i da bi se mogli vidjeti objekti”, priča nam Sarajlija i dodaje da su utvrdili oko dva, tri miliona štete.
“Naša konačna analiza stanja je koristila, Sud ju je predao Tužilaštvu i dalje ne znamo šta je bilo, osim što je Sud primorao Dervišića na ostavku”, ispričao nam je Sarajlija.
A Kombiteks je bio na dobrom putu da doživi potpunu propast.
“Ovo što je napravljeno u posljednje dvije godine, čini nas zadovoljnim. Prvo smo zadovoljni što je novi stečajni upravnik objekte doveo u stanje da kupci mogu doći da ih vide očišćene, ispeglane, opravljene, pokrivene da ne kisnu i već danas radnici vide konkretnu korist od uspješnih poslovnih poteza. Od prodanih objekata i onih pod zakupima, do sada je isplaćeno 42 posto od ukupno 10 miliona radničkih potraživanja. Ja bih volio da vidim gdje još u stečaju postoje takvi rezultati”, kaže Sarajlija.
Oni koji kupe neku od hala Kombiteksa, kreću sa novim biznisom, štite svoje objekte i njima je u interesu da kompletan kompleks bude u što boljem stanju. Sada u krugu poslovne zone Kombiteksa ima 20 firmi koje su novi stanari – vlasnici ili zakupci objekata. Među njima su Sarajevski kiseljak i bihaćki Meggle koji koriste ogromne hale kao regionalna skladišta, ali su tu i manje kompanije kao što je ENT Bihać, koja se bavi proizvodnjom. Njena kćerka firma TopNorm započela je nedavno proizvodnju plastične stolarije u halama Kombiteksa.
“Ovdje su nam odlični uslovi, imamo dovoljno prostora, potrebnu infrastrukturu, a mnogo nam znači i to što se nalazimo u užoj zoni centra Bihaća jer nam je bliže dolaziti na posao”, kaže nam direktor TopNorma Fuad Raković.
Međutim, Smlatić ipak nije do kraja zadovoljan.
“Ovo još nije klasična poslovna zona zato što čekamo taj spori birokratski proces dobijanja urbanističke saglasnosti za saobraćajnicu. Ona je ključ, ona je nužno potrebna da se stavi u puni pogon svaki objekt Kombiteksa”, kazao nam je Smlatić.
Na pitanje zašto se ne koristi pruga koja je bila u funkciji u Kombiteksu u vrijeme dok je on bio poslovni gigant, Smlatić odgovara da to nije u njegovim rukama. Stvar je, kaže, Željeznica FBiH hoće li popraviti utovarno-istovarne rampe.
Četiri faze
“To sigurno može biti od koristi, ali se moraju uključiti i Grad i viši nivoi vlasti. Ja sam i za to napravio program sanacije u četiri faze. Prvo da se uradi poslovna zona sa potrebnim pristupom na magistralni put, zatim da se otvori željezara sa poslovnom zonom broj dva, da se prostor sa pratećim firmama koje su već smještene proglasi poslovnom zonom broj tri i konačno da se središnji prostor sa željezničkim kolosijekom uredi u poslovnu zonu četiri”, kaže Smlatić.
Na pitanje šta bi po njegovom mišljenju bio recept za uspješan stečaj, on navodi da je presudna namjera države kod imenovanja stečajnih upravitelja, koji bi se morali obučiti da budu menadžeri u ovakvim okolnostima.
oslobodjenje.ba
