Na samom vrhuncu hip-hop karijere Bišćanin Haris Rahmanović odlučio je napraviti pauzu u karijeri i penzionisati umjetničko ime Priki po kojem je bio regionalno poznat. Početkom 2016. uplovio je u vode house muzike te pod novim pseudonimom Djujo Banana i pjesmom “Gujo” ostvario zapaženi internacionalni uspjeh.
Haris Rahmanović aka Djujo Banana posljednjih nekoliko mjeseci vrijedno priprema nove pjesme za koje očekuje da će pokazati njegov puni potencijal na svjetskoj sceni. Bišćanin koji je na početku karijere sarađivao s najvećim hip hop zvjezdama na Balkanu, poput Ede Maajke, Remi ili Marchela, pokušava na drugi način kanalisati svoju emociju i to u polju elektronske muzike.
S Harisom smo razgovarali o njegovoj umjetničkoj transformaciji, hip hopu i houseu, bolu i inspiraciji, ali i muzici kao lijeku.
Hip hop je prošlost, nova forma izražavanja
Za repera Prikija kaže da je ostao u vremenima kada je i djelovao kao Priki. Ne smatra da je došlo do zasićenja, ali mu se čini da je kroz tu formu rekao što je imao za reći.
“Dođe čovjeku momenat u životu kad shvati da se ne može više izražavati na jedan način pa pokušava pronaći neku drugu formu. Mislim da sam se više prebacio na produkciju, odnosno vratio sa na ono čime sam i krenuo. To što sam u međuvremenu bio izvođač bilo je usput – znam da nisam bio ni najbolji reper ni najbolji pjevač, ali sam uspio pronaći neku fuziju između toga, nisam imao konkurenciju, a ljudima je bilo interesantno”, priča Haris.
Kaže da je puno putovao u tom periodu i da mu je bilo lijepo.
“Prošao sam čitav Balkan, upoznao predivne ljude i kulture. I sad se naježim kad se prisjetim, primjerice, nastupa u Ljubljani i vidim publiku kako repa ili pjeva moje pjesme. Meni je tada bilo nepojmljivo kako neko zna napamet ono što sam napisao. Čak sam dobio sliku čovjeka koji je preko leđa napravio veliku tetovažu sačinjenu od stihova moje pjesme ‘Yustalgija'”, prisjeća se.
Ističe da je otprilike u tom periodu počela i domaća turbo-komercijalna priča od koje se, kako kaže, odmakao i drago mu je što nikad nije bio dio nje. Lijepo mu je, napominje, i sada.
“Ja znam da možda falim nekim ljudima, bar što se tiče kontinuiteta koji sam imao, ali, bit ću iskren, više volim sebe. Ja nisam imao toliko hip hop fanova, već ljudi koji su općenito slušali muziku. S tim da je hip-hop definitivno milje iz kojeg dolazim, ali upravo ono zbog čega sam ja bio zanimljiv narodu je to što sam umiksao nešto malo alternativne priče, malo se otpjeva, pa malo gitara, distorzija pa se otpjeva refren. Dakle, nije bio čisti hip hop i puka verbalizacija”, pojašnjava.
Pokazalo se da ima ‘šlifa’ za house, tokom ljeta nove pjesme
Ističe da je u svojoj muzici pokušavao spojiti ono što nije niko drugi.
“Ne znam jesam li uspio, ali odjek je takav da se ljudima to svidjelo. I danas me raja pita kad će neka pjesma. Ja im kažem kad bude iz srca, tad će biti. Ne mogu sebe obavezati da izbacujem svake godine ili svaki mjesec nešto kako bih održavao kontinuitet. Naprosto, ne mogu to više raditi. Također, postoje i neki loši aspekti onog čime sam se bavio. To je prije svega činjenica da nije postojao dovoljan broj konzumenata mojih, da ih nazovemo, usluga pa se od toga realno nije moglo ni živjeti. Da sam išao na komercijalnu stranu, vjerovatno bih od toga i danas mogao živjeti, ali to tada ne bih bio ja”, napominje.
Kada je riječ o njegovoj muzičkoj transformaciji iz hip hopa u house, govori da je odmalena okružen kolegama muzičarima, s njima se konstantno druži i ne može, a da ne stvara muziku.
“S obzirom na to da house slušam već dugo, odlučio sam pokušati uraditi nešto i u tom pravcu. Tako je nastala pjesma ‘Gujo’ koja je napravila nevjerovatan odjek na elektronskoj sceni. Ljudi su mi slali snimke kako pjesmu puštaju u Tokiju, Miamiju i svim krajevima svijeta. Iako sam je uradio iz čiste zafrkancije, ispalo je da imam ‘šlifa’ za to. Stvar je u tome da ja to nisam ozbiljno shvatio, što je inače moj problem – da stvari ne shvatam ozbiljno. No, kada sam na live nastupima izvodio tu pjesmu, vidim da je ljudi pjevaju, da je znaju, ispostavi se da je to najveći hit čitavog nastupa”, priča Haris.
Kaže da posljednjih mjeseci aktivno radi na pripremi još nekih house pjesama te da je to polje u kojem se lako može ostvariti internacionalna karijera.
“Ne postoji jezička barijera, tek nekoliko riječi na engleskom: ‘ I love you, I need you’ i udaraj klavire. Izbacit ću još dvije-tri probne pjesme, ali ovaj put uradit ću jednu sa spotom i vrhunskom produkcijom, s nečim što nikad ranije nisam radio. Želim uložiti novac da vidim kako izgleda kad se fakat ‘zadam’. Ne želim da mi se nekad kasnije desi da se kajem zbog toga i govorim sebi kako sam bio glup pa nisam uradio neke stvari”, objašnjava.
“Umjetnici su ljudi s emotivnim poremećajima i žele ozdraviti”
Ističe da su pjesme trenutno u procesu nastajanja i da će vjerovatno u proljeće, najkasnije ljeto, biti gotove.
“Više ljudi sa mnom radi na tome, ali ići će pod mojim imenom. Uvjeren sam da je to to, jer nisam nikad sumnjao u svoj rad. Uglavnom, cilj je internacionalna karijera”, dodaje.
Opisujući sebe, Haris govori da se teško odluči za nešto konačno i da je gotovo uvijek u limbu.
“Ja volim neizvjesnost, jer kada je nešto neizvjesno postoji hiljadu puteva kako se može ostvariti, a kada postoji jasan cilj, ima samo jedan put. Ja sam, ipak, za opciju neizvjesnosti, no kada se odlučim, udaram 200 posto”, ističe.
On kaže da želi da ljudi osjete energiju čovjeka koji je odrastao tu, s njima, i u vremenu takvom kakvo je. Smatra da je posljednjih 4-5 godina poput tempirane bombe, budući da je malo toga “izbacivao iz sebe”.
“Ima ta neka energija od koje te boli, ali ti je i lijepo od nje. Kao da svu energiju izvlačiš iz nekog bola ili nemira koji je ustvari gorivo. Sav teret s kojim se čovjek bori i nosi u principu je gorivo, ako ga znate iznijeti i iskoristiti. A ljudi su ovdje puni bola i vole vidjeti kako je neko drugi uspio svoj bol transformirati u energiju pa se s njime poistovjećuju. Muzika je lječilište, a onaj koji pravi pjesmu, liječi sebe tako što kanališe iz sebe ono što ga muči. Isto tako je s drugim umjetnicima. To su ljudi s emotivnim poremećajima koji kroz umjetnost žele ozdraviti”, kaže za kraj Haris.
klix.ba
