Migrati i izbjeglice s područja Velike Kladuše do daljnjeg su na otvorenom i prepušteni sami sebi. U šatorskom naselju Trnovi nadomak centra Kladuše, situacija je na rubu katastrofe.
Humanitarni, sanitarni uslovi su ispod svake normalne granice. Ništa bolje nije ni onima koji u šatorima provode dane i noći u blizini GP Maljevac.
Ovjde su i šatori improvizovani. Napravljeni od najlona, oblijepljeni trakama. Struje nema. Povremeno čak i vode. Vatre se lože na svakom koraku. Jedini način da se zgrije, i da se nešto skuha. Odjeća se nije osušila ni od posljednje kiše, a nebo već prijeti novom. Uvijek u deficitu s obućom. Obilno smeće privlači životinje. U blizini je i azil za pse.
“Svaki čovjek ovdje ima problem, ogroman problem, nekad ima hrane, ali ovdje nema života, za 15 dana ili mjesec, past će snijeg, već sad je noću prehladno ovdje. Niko ovdje nema kuću u koju bi se sklonio. Ja sam čovjek, ja sam ljudsko biće”, kaže Rašid Kan iz Bangladeša.
Minimalan je rad humanitarnih organizacija ovdje, tvrde mnogi. Nerijetko i Crveni krst donese sva tri obroka odjednom. Nerijetko se upravo desi to, da migranti, jedu tek jednom u 24 sata. Stotine ih u redovima.
Zehida Bihorac Odobašić, direktorica Prve osnovne škole u Velikoj Kladuši, s njima je od samog dolaska u Bosnu i Hercegovinu. S dobrim ljudima pruža pomoć koliko može, no kaže, niko nije očekivao da će situacija postati agonija bez kraja.
“Oni uopće nemaju predstavu. Ja kad njima pokažem na fotografijama kakva je ovdje zima, oni kažu ne, kod njih je zima kao kod nas oktobar, a promrzao i gladan čovjek je spreman na sve. Do sada je to sve išlo bez nekih većih incidenata, ali vjerujte zabrinuta sam i za sigurnost građana ovdje. Bez jednog sistemskog rješenja situacija će eskalirati, a ko će tada snositi odgovornost”, priča nam Zehida.
Na sceni je humanitarna katastrofa, ako se desi najgore, kaže Bihorac, neće biti ni bitno ko je kriv. Činjenica je da sistemskog rješenja nema. Za Veliku Kladušu. Jasno je to i onim migrantima i izbjeglicama koji pritsak za rješenja vrše boravkom u graničnom pojasu.
“Preklinjemo vas, pomozite nam, prensite svijetu da molimo za pomoć, želimo da nas pogledaju, ako možete bilo šta da uradite za nas, sada je vrijeme, mi više ne možemo, mi ne možemo još dugo ovo izdržati”, poručuje Madžid iz Irana.
Dok hrvatska granica do daljnjeg, ostaje zatvorena – prednost da spavaju u krevetima dobili su migranti i izbjeglice s područja Bihaća. Odgovorost se prebacuje, s lokalnih na državne vlasti, s vlasti na mđunarodne organizacije, i tako u krug. Iz IOMa poručuju, u Biri za njih nema mjesta. Pozivaju Općinu Kladuša da obezbijedi prostor.
“Šest ili sedam puta sam se sreo u Velikoj Kladuši s predstavnicima lokalne vlasti, i nemoguće je da IOM ili bilo koja druga organizacija samo ode i mimo Općine otvori prostor za smještaj. Sve dok oni ne odobre, mi ništa ne možemo. Inžinjeri su pregledali teren gdje se migranti trenutno nalaze, na livadi, na 50 stranica je obrazloženo da ne postoji mogućnost da se taj teren adaptira za dugoročni boravak”, kaže Peter Van der Auweraert, šef IOM-a za Balkan.
Iz IOM-a kažu, svim porodicama koje se nalaze u Velikoj Kladuši ponuđen je smještaj u Sedri ili hostelima – no, oni koji i dalje spavaju u šatorima su to iz samo njima poznatih razloga, odbili.
