Prilikom obilježavanja 23. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ brojni su hrvatski analitičari isticali njezino značenje za susjednu BiH. Mnogi su ponovili da bi bez “Oluje” Bihać postao nova Srebrenica.
Tezu o „novoj Srebrenici” koja se iz kolovoza u kolovoz ponavlja u Hrvatskoj je prilikom slavljenja obljetnice „Oluje” u Kninu 2015. godine izrekla i Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklave Srebrenice i Žepe”. Pri tom je pohvalila haški oslobođenog zapovjednika iz „Oluje“ Antu Gotovinu kao jednog od najboljih hrvatskih generala i branitelja.
Kozar: Peti korpus ne bi dopustio novu Srebrenicu
Pozitivan utjecaj „Oluje“ na događanja u Bihaću nitko ne osporava, no značaj tog utjecaja različiti analitičari različito procjenjuju. Vojnopolitički analitičar iz Sarajeva Đuro Kozar u razgovoru za Deutsche Welle potvrđuje da je Oluja neizravno utjecala na rat u BiH time što je savladana vojska takozvane Republike Srpske Krajine čime je rasterećen Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine. Peti korpus se je nakon toga mogao punim kapacitetom suprotstaviti vojsci takozvane Republike Srpske kojom je zapovijedao Ratko Mladić.
„S druge strane, nisam pristalica teze da je ‘Oluja’ spriječila novu Srebrenicu u Bihaću. To nije točno, jer je Peti korpus cijelo vrijeme odolijevao vojsci Republike Srpske, vojsci Republike Srpske Krajine i vojsci Fikreta Abdića. Peti korpus ne bi dopustio novu Srebrenicu“, rezolutan je Kozar.
Cvrtila: Važna je godina uoči Oluje
Za tumačenje smo pitali i zagrebačkog vojnog analitičara Vlatka Cvrtilu. On misli da se „Oluja“ i njen utjecaj na Bihać ne može promatrati kao period nekoliko kolovoskih dana sada već daleke 1995. godine. „Ne treba se promatrati ni samo kao operacija provedena na teritoriju Hrvatske, već treba sagledati i operacije koje su se prije toga godinu dana provodile na području BiH nakon sporazuma Tuđman-Izetbegović (o zajedničkom vojnom djelovanju, op.a.). Rezultat ‘Oluje’ je bio vezan dijelom i uz uspješno kretanje hrvatskih snaga na području BiH“, kaže nam Cvrtila i dodaje da se ni pitanje Bihaća ne može promatrati samo u kontekstu onoga što se događalo na prostoru Bosne i Hercegovine.
„Ako idemo unatrag nekih šest do osam mjeseci, znamo da je Bihać bio enklava pod velikim pritiskom srpskih snaga koje su imale namjeru osvojiti taj prostor. Naravno da su pokreti hrvatskih snaga i na području BiH nakon sporazuma Tuđman-Izetbegović dovele do toga da su se srpske snage morale pregrupirati i da više nisu mogle raditi takav pritisak na Bihać. Ako bi izuzeli to što se događalo s hrvatskim snagama na području BiH, i ako bi srpske snage imale mogućnost manevra i nadopune snaga u tom prostoru, pitanje je koliko bi Bihać mogao izdržati“, kaže Cvrtila.
On podsjeća na krizu obrane Bihaća pred Božić 1994. godine kada se je, kaže, cijela međunarodna zajednica pokrenula kako bi spriječila upad u taj prostor: „Hrvatska je tu jako puno pomagala. Prema onome što znamo, a nešto i ne znamo, Hrvatska je pomagala naoružanjem, streljivom, noćnim preletima helikopterima… Bihać se je održao i zahvaljujući onome što je Hrvatska radila na svojoj i BiH strani. U okruženju provesti duže vrijeme, bez mogućnosti obnove municije i naoružanja, nije jednostavno. Pogotovo ako ste u prostoru koji je ograničen mnogim resursima. Bihać treba gledati u kontekstu svog onoga što se događalo u okruženju, rekao bih negdje od kolovoza 1994. godine, a ne samo taj datum u kolovozu 1995. godine.“
Sporazum predsjednika Tuđmana i Izetbegovića omogućio je djelovanje Hrvatske vojske i s područja Bosne i Hercegovine.
Ahatović: Peti korpus je olakšao izvođenje „Oluje“
Vojni komentator iz Sarajeva Nedžad Ahatović za DW kaže da se ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da je hrvatska Oluja spriječila neku „novu Srebrenicu“. No ni on ne dvoji da je ta operacija Hrvatske vojske pomogla deblokadi Bihaćkog okruga.
„I u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini dugo su planirane opsežne vojne operacije koje su na kraju dovele do ‘Oluje’ i ‘Sane 95’. Neosporna činjenica je da su jedinice Petog korpusa u Bihaćkom okrugu vezale za sebe glavninu snaga takozvane Vojske Republike Srpske i značajan dio snaga takozvane Vojske Republike Srpske Krajine, što je u konačnici olakšalo izvođenje ‘Oluje’.“
Na tezu o „novoj Srebrenici“, Ahatović odgovara: „Ako pitate Bišćane, oni će vam reći da takav scenarij nije bio moguć i da su se jedinice Armije BiH, kako kaže bivši komandant Petog korpusa general Atif Dudaković, mogle same obraniti. Iako je to područje bila takozvana sigurna zona UN-a, Bihaćki okrug je više od tri godine trpio snažne udare združenih snaga Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine, posebno uoči Oluje. Rat je nepredvidiv proces i lako je biti general poslije bitke. Zato se treba držati činjenica – u Bihaćkom okrugu se ipak nije ponovila Srebrenica, a združene jedinice Hrvatske vojske, Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane su u operacijama ‘Oluja’ i ‘Sana 95’ munjevito razbile Vojsku Republike Srpske Krajine, da bi u nastavku vojnih djelovanja do početka listopada 1995. godine do potpunog vojnog sloma dovele i Vojsku Republike Srpske.“
Dakle, u tumačenjima s obje strane postoje nijanse, ali ne postoji izraženi javni narativ koji bi Oluji osporio pozitivan utjecaj na Bihać. Ahatović podsjeća da je nakon svega uslijedio Daytonski mirovni sporazum i kraj rata na području nekadašnje Jugoslavije te da je hrvatska „Oluja“ u tim događajima imala veoma važnu, a po nekima i presudnu ulogu.
Cvrtila dodaje da su se na kraju srpske snage morale pregrupirati prema Grahovu zbog čega je popustio pritisak na Bihać te da je Oluja, definitivno, donijela kraj rata.
Kozar pak zaključuje da je Oluja bila legitimna i efektna akcija koju je organizirao general Petar Stipetić, za kojeg kaže da je bio sjajan zapovjednik. „U drugom dijelu te operacije došlo je do zločina i taj dio Oluje je nelegitiman i bacio je mrlju na jednu uspješno planiranu i izvedenu akciju. Dio zapovjednika Hrvatske vojske oteo se kontroli i počeo je sam izvršavati neku svoju pravdu“, podsjeća Kozar na događaje zbog kojih se taktički sjajno zamišljena operacija presudna za Hrvatsku i značajna za BiH danas ipak ne može nazvati besprijekornom.
/DW
