Ja ću predložiti zakon o balzamovanju zato što su ljudi koji nas vode napravili najbolju državu, najjače institucije, sve najbolje, sve najjače i meni je žao što će jednom prirodno morati da nestanu, kaže za Dane dvadesetpetogodišnjak koji ne pristaje na šablon “po današnjoj definiciji očajnog nacionalizma koji širi aktuelna vlast”, po kojem si veći Srbin, patriota ako te “prvo mrzi Bošnjak, pa ako te zamrzi Hrvat, a pritom ako te hoće bombardovati Amerikanac, ako te ne voli Englez i ako te Švabo prezire”. Utrčava, između dvije akcije, u kancelariju u centrali Partije demokratskog progresa, čiji je poslanik…
DANI: Plašio sam se za ovaj intervju zbog toga što ste dan prije dogovorenog termina sami sebe uhapsili. Nisam bio siguran hoće li Stanivuković, koji ga je uhapsio, Draška pustiti. Zašto Stanivuković uhapsi Draška?
STANIVUKOVIĆ: Zato što su svaka ruka i sve ruke građana Republike Srpske već godinama vezane, samo zvanično nemamo lisice. Odlučio sam da prvo uhapsim sebe kao nekog ko predstavlja više od 20.000…
DANI: Precizno 20.186 birača.
STANIVUKOVIĆ: Toliko, a predstavljam i one koji nisu mogli da glasaju za mene jer su imali manje od 18 godina i one koji su glasali za druge stranke, predstavljam svakog čovjeka i tim činom htio sam da kažem da ovdje ne postoji sloboda. Doktori na Univerzitetskom kliničkom centru Paprikovac ne smiju reći da nemaju gaze, da nemaju uslova i da nemaju dobre plate jer ako to kažu, onda ostaju i bez toga. Profesor, učitelj, nastavnik, ne smije da kaže da je obrazovanje loše, da su male plate i da uče sve manje đaka, dobiće otkaz.
DANI: Pozvali ste građane da se dobrovoljno prijave da i njih pohapsite. Mislite li da to ima efekta? Puno više ljudi spremno je da u masi pokaže nezadovoljstvo, nego da dođe lično, pruži ruke i kaže uhapsi me?
STANIVUKOVIĆ: Vidite, ovo je učauren režim, vlast koja se gradi od temelja 20 godina. Sistem je postavljen tako da zadovolji samog sebe, a ne građane. Taj aparat je dovoljan da osvoji vlast na bazi novca, zastrašivanja i odlaska ljudi. Teško je očekivati da jedan Draško Stanivuković i nekoliko aktivista mogu u nekih osam, devet mjeseci, čak i nekoliko godina, to potpuno razotkriti. Vi ovdje imate medije kojima je džaba ovo što se dešava na Trgu gdje bude 40.000 ljudi, ali to ne dođe do Trebinja, Pala, Bijeljine. Putujući po Republici Srpskoj, shvatio sam da je bukvalno svaka opština zasebna jer je pod RTRS-om i ATV-om. Ja dvije godine na te dvije televizije nisam imao mogućnost da bilo šta kažem. I kako će me neko doživljavati ako RTRSmene, Davora Dragičevića i sve koji se bore, predstavlja kao nekog ko ruši institucije, nekog koga finansira Zapad, a to plasira na najgori mogući način. Evo mali primjer: hrvatski poslanik Ivan Pernar i ja smo kolege, dijelimo dvije, tri vrijednosti, borimo se on tamo, ja ovdje protiv toga da naše zemlje budu pod dužničkim ropstvom, borimo se protiv bespravne deložacije. On je u jednom trenutku rekao da smatra da Republika Srpska ne treba da postoji. To je njegov stav. RTRS je izvijestio “on je prijatelj Draška i Draško to misli”. I ljudi to prihvate iako nema veze i uporišta u mojim stavovima. Ili, da vam prevedem, vi i ja smo danas sjeli da razgovaramo…
DANI: Sutra ćete Vi biti prodani Federaciji.
STANIVUKOVIĆ: Da… Imaćemo zajedničku sliku i ja sutra izjavim da sam za to da medvjedi slobodno hodaju Republikom Srpskom, Federacijom BiH i Bosnom i Hercegovinom, pa će neki medij odmah prenijeti da ste i vi za to. Ali, da se vratim na pitanje – ja vjerujem u to. Jer i sve što radimo utiče od čovjeka do čovjeka prije ili kasnije. Vjerujte, Banjaluka krajem januara 2018. i krajem januara 2019. nije više isti grad, nisu ljudi više isti. I ovo hapšenje je potpuna ironija. Za mene kažu da ne radim za Republiku Srpsku iako možete primijetiti da potpuno posvećeno radim bez plate, među najagilnijim sam, moji prijatelji i ja svakodnevno smo na terenu, najviše diskusija imao sam u Skupštini grada Banjaluka, među najviše u Narodnoj skupštini, dok oni koji šute i primaju tri plate rade za Republiku Srpsku.
DANI: To što pričaju je jedna stvar, druga je kad Vas zvanično optuže da nasilno rušite ustavni poredak RS-a. Dakle, Vi ste zvanično neprijatelj države.
STANIVUKOVIĆ: Njihov proces ide u tri pravca. Prvi je da vam naruše ugled, predstave vas neprijateljem, a znate šta znači neprijatelj. Drugi pravac je da me osude na godinu i bar jedan dan. To znači da se više nikad ne mogu kandidovati i da ne mogu više obnašati funkciju narodnog poslanika. Ima još jedan scenarij, da mi pred lokalne izbore, u aprilu, daju pola godine, taman da se ne mogu kandidovati. Treći pravac je ključan: pogledajte šta radimo Stanivukoviću, Dragičevića više nema, zamislite šta ćemo vama. I društvo postaje paralisano. Ja imam tezu da postoji čitav plan da u Republici Srpskoj ne bude više od 600.000 ljudi.
DANI: To je crnogorski scenarij o kojem ste ranije govorili?
STANIVUKOVIĆ: Tako im je najbolje. Dodik i njegov režim onda imaju sto posto da vladaju narednih 20 godina. Većina ljudi koja je podržavala ljude koji drugačije misle odlazi jer ne mogu normalno da žive.
DANI: Koliko opozicija pomaže Dodiku? Imali ste Savez za promjene, sad je to samo PDP. Zašto se opozicija raspala?
STANIVUKOVIĆ: Gledajte, 2014. je bilo u pet deka ko će pobijediti. Političkom kupovinom situacija je preokrenuta na one koji su već bili tu. I onda su se ljudi koji nisu mogli čekati naredne dvije do četiri godine prodali da zaposle sina, dobiju porodične poslove, uvećaju imanje, a ne radi ideologije. Tako je počelo prvo osipanje. Imate jedan čitav pogrešan koncept političara čija je svijest pogubna. On je koncentrisan na svoj mandat i ide na to da za te četiri godine što više sebi obezbijedi i krađom, a nešto ko fol i da uradi. Ide da opustoši instituciju, da poveća diktaturu, da sebi obezbijedi taj mandat, a sva važna pitanja odgađa da nekad kad dođe do smjene, nasljedniku koji može biti i dobar, ostavi što gore. Ti političari vide u četiri godine što veću privatnu korist bez obzira na količinu kolektivne štete. Moja vizija je da ako je cijena ove borbe deset godina maratona, onda idemo deset godina. Ja ne mogu reći imam 55 godina, u opoziciji sam, ne mogu nakrasti za unuku, praunuku, idem Dodiku. Ko vjeruje da su Nenad Stevandić, Dragan Čavić, ona dva papka… prešli zarad ideologije? Znate da su njihove izjave bile da opozicija ne može ništa promijeniti, pa idu u poziciju. Šta su to uradili? Meni je žao što kod nas bukvalno ne postoje državnici koji postave cilj ove zemlje za 50 godina iako će oni možda biti samo četiri godine. To danas fali.
DANI: Razmišlja li Vaša generacija političara da sjednete i vidite koja je od svih alternativa najbolja za nas ovdje?
STANIVUKOVIĆ: Moram biti iskren. Ja mislim da ni ovi veliki koji danas vladaju dok su bili mlađi, nisu bili takvi kakvi su danas ovi mog godišta koje poznajem u politici. Imate nekoliko poslanika, u Skupštini grada dok sam bio, starijih dvije do četiri godine, vjerujte da tu nema tračka svjetlosti, vatre, bunta i revolta koje treba mlada osoba. Ako neka mlada osoba pristane biti dio ove vlasti koja je odvela narod u beznađe i sunovrat, valjda ne treba govoriti da to nije alternativa. Ja alternativu vidim u onim bezimenim junacima, javnosti nepoznatim. To su junaci koji prave ovu zemlju na pravi način i čine je iole pozitivnom. Znate li kakvih ima studenata, kakvih sportista, sociologa, psihologa, mladih ljudi koje sam upoznao za pet godina. Ti ljudi neće dobiti ordenje, nikakve nagrade kakve dobivaju lopovi, tajkuni, kriminalci i ubice u ovoj zemlji. Ali oni su i sutra tu pošto bijemo bitku da oslobodimo Banjaluku. Da imam autoritet, takve ljude bih postavio na mjesta i to je alternativa.
DANI: Da biste Vi bili političar, Vaša porodica rasprodala je poslove vrijedne milione u profitabilnim granama da zbog Vašeg političkog angažmana ne trpi ni ona, ni radnici u tim firmama, kao i da Vas ne mogu ucjenjivati. Ako je to cijena, kako da se ti neznani junaci odvaže i uđu u tu priču?
STANIVUKOVIĆ: Potpuno ste u pravu, to je onaj treći metod šta ćemo vama… Moj otac je prodao, rekli ste, da ne bi radnici ispaštali, da ne bi mene mogli ucjenjivati. Drugi vrlo važan razlog je potpuna nemogućnost našeg daljeg poslovanja u Republici Srpskoj. Njima porodica Stanivuković i Draško ne odgovaraju. Pojavio se neki mladić kojem ne treba poslanička plata, ne treba ništa od institucija, spletom okolnosti on sve ima, a zamisli, došao, radi svaki dan i dobija sve veću podršku. Imperativ je da se ta porodica i on sataru. Da se proglasi izdajnikom, imam informacije da hoće da me proglase psihijatrijskim slučajem. Jer, u ovom sistemu vrijednosti tako ne može. Imaš pare i baviš se politikom, koja si ti budala! Svi idu da dobiju pare, što ti nećeš? Ja samo pitam iz kojih mi pozadina idemo: ja sam sa svojom porodicom iz zone komfora prešao u zonu rizika.
DANI: I meni je to jedan od upitnika. Imate sve predispozicije da budete ona moderna bh. elitna mladež, a svega se odreknete da bi Vas lomila policija. Zašto?
STANIVUKOVIĆ: Meni je to jednostavno. Ja sam čitao knjige, razvijao svoju svijest i došao u situaciju da sam Draško samo ako radim ovo. Ja nisam Draško Stanivuković u noćnim klubovima koji pije šampanjce i živi uspješan život u tom smislu riječi. Nisam hedonista na taj način. Ja imam viši cilj.
DANI: Ok, ne morate to, ali možete biti Draško Stanivuković, ekonomista koji u porodičnim firmama razvija posao…
STANIVUKOVIĆ: Ali moje srce kuca da život posvetim svom narodu i svim ljudima koji žive ovdje. Možda sam danas raritet, ali kroz istoriju bilo je primjera iz bogatih porodica koji su sve žrtvovali da rade. Moj život je moja poruka i to sam objasnio i svojima u porodici: dragi moji, nemojte me tjerati da budem kao moj pet godina stariji brat. On radi porodični posao, voli biznis, ja volim ovo. Ja sam danas srećan što imam priliku da kažem neke misli koje sutra, ako Bog da, mogu na nekog da utiču. Ako je pet ljudi zbog moje borbe srećno, ja sam srećan čovjek. Jer, moja životna filozofija jeste da si čovjek onoliko koliko radiš za budućnost. Jedan dio ljudi materijalističkog kova i duha opredijeljenih hedonizmu ne može to da razumije. Dobro, očigledno nismo na istim talasnim dužinama i nikad me neće razumjeti. Niti ja to tražim, meni je bitno da živim sopstveni put i ono što me inspiriše.
DANI: Kad Vas je vlast tužila, rekli ste da ste u fazi zbijanja redova, da pravite strategiju za budućnost. Dokle ste došli?
STANIVUKOVIĆ: Ideja je da se potpuno koristimo ironijom. Evo, idemo da hapsimo sami sebe da pomognemo našim institucijama koje već hapse. Ja ću predložiti zakon o balzamovanju zato što su ljudi koji vode Republiku Srpsku napravili najbolju državu, najjače institucije, sve najbolje, sve najjače i meni je žao što će jednom prirodno morati da nestanu s ovog svijeta. Tim zakonom o balzamovanju ćemo omogućiti da njihova tijela ostanu, da im sagradimo piramide, da oni budu vječni.
DANI: A šta ćete ako zaista prihvate balzamovanje?
STANIVUKOVIĆ: Imate još jednu stvar. Vi znate da je Milorad Dodik kada je njegov sin dobio tri miliona maraka kredita, rekao šta hoćete, ne drogira se. Ni ja se ne drogiram i imam mnogo drugara, ići ćemo da tražimo tri miliona maraka.
DANI: E, to nećete dobiti.
STANIVUKOVIĆ: Da… Bilo bi dobro da usvoje ovaj zakon o balzamovanju. Pa to su naši tutankamoni. Mi imamo faraone i faraonicu! Ovo je carstvo, oni su samokrunisani. A narod… Imate dio naroda koji likuje što hapse drugi dio. Takvi ne shvataju da će sutra možda njegova unuka biti pretučena, krenuće u borbu za nju, pa će ga hapsiti, tući, dobiće otkaz. Mi smo Titanik koji tone. Ako to ne možete reći na taj način, vi idete potpunom ironijom. Narod ne konta da su mu ruke vezane. I onaj policajac koji bez obzira na to što podržava Draška, mora da ga uhapsi iako zna da nije po zakonu, jer će dobiti otkaz ako to ne uradi. Da li je on slobodan čovjek? Nije. Svima su ruke vezane, a problem je što je naš mentalitet to odlučio prihvatiti.
DANI: Ironija samo u Banjaluci ili širom RS-a i BiH? Vratiću se na početak kad ste govorili o ljekaru sa Paprikovca: i kod nas su ljekari koji su progovorili na Koševu dobili otkaze, ni sudovi ih ne mogu vratiti na posao.
STANIVUKOVIĆ: Ja više stavljam akcenat ovdje, jer je tu žarište borbe. Kad je jedan narod pod dugotrajnim robovanjem, on više ne zna da razlikuje sopstvenu korist od očigledne štete. Meni je prosto nevjerovatno da neko danas ne može da napravi razliku između Špirića, Stevandića, Dušanke Majkić koja je otišla u penziju, uzela otpremninu, vratila se, opet dobije 10, 11 hiljada glasova i grupe ljudi koja se već 300 dana bez ijedne marke bori za svu djecu. Tom nekome najveći problem bude što je Nova godina otkazana. Nije problem što je Prointer, firma u vlasništvu porodice Dodik, u prvih 16 dana ove godine dobila tri miliona, a što su ljudi u 16 dana dobili skuplju struju, najavljuju skuplji parking u Banjaluci, skuplji plin, gorivo, akcize… Ovi dobiju za narednih 16 dana još tri miliona i tako to dođe godišnje na 50, 60 miliona. Nešto se čudno dešava ako narod ne vidi razliku. Šta vam ostane? Koristiti potpunu ironiju. Ja kažem da je Republika Srpska stabilna, Republika Srpska je jaka, Republika Srpska je prosperitetna i stvarno želim da ti ljudi vladaju kao faraoni. Predložiću zakon da poslije Milorada Dodika ide njegov sin. Ne treba nam izbor, neka se nasljeđuje, sve je već njihovo, njihova država.
DANI: Pratio sam PDP-ovu akciju 150 afera. To je odlična podloga da zainteresuje bilo kojeg tužioca, a nisam primijetio da je iko reagovao. Radi se o ozbiljnim poslovima, o našim parama, reakcija javnosti je nikakva. Ljudi imaju priliku da vide: zašto ne vide?
STANIVUKOVIĆ: Pročitate da je firma porodice Dodik uzela tri miliona. Vijest nakon pola sata Špirić kupio stan od pola miliona iz budžeta Republike Srpske. Treća vijest Na UKC-u raspisan lažni tender od 150 miliona, pare završile u privatnim džepovima. Šesta vijest ubijen, naredna opet ubijen, u zbiru 12 ubistava nerasvijetljeno. Naredna vijest Smijenjena jer nije glasala za vlast. Nova vijest Napustio zemlju jer nije imao hljeba. To postane svakodnevnica, narod je oguglao. U ovoj zemlji više ni ubistvo nije nešto na šta se narod ježi. Ili, kad je neko bolestan, pa trebate pozvati humanitarni broj, narod pomisli danas peta osoba za koju trebam zvati…
DANI: Znam, pogledam web analitiku i vidim da tih 15 zajedno ima jednu trećinu klikova koliko ima vijest o Karleuši i Vranješu. Zašto?
STANIVUKOVIĆ: Kad narod dugo nema šta da radi, kad je kultura zamrla, sport na nivou rekreacije i nema profesionalnog, onda nema svijest o pravim vrijednostima i počne se voditi onom hljeba i igara. Daj paštetu da se nešto pojede, a onda daj igara. Daj mi Novu godinu da proslavim, zbor na koji ću otići, pijanku, daj mi i pod šatorom da pojedem makar glasao za njega, daj mi da pogledam seks-skandal, pa da zaspem, ujutro se budim i idem dalje.
DANI: Dobro, ali gdje god u BiH dođem, čujem neku verziju onog što ste Vi definisali kao Srbovati, makar jeli slamu. Koja je logika nastaviti mahati nekom nacionalnom ili partijskom zastavom ako se nema ni 70 feninga za kafu?
STANIVUKOVIĆ: Imamo mentalitet kao da smo najveća sila, a površinom i brojem ljudi spadamo u male. Taj spoj nespojivog tjera nas u ovo. Pojedinac preokupiran dvadesetčetveročasovnim preživljavanjem nema, nažalost, vremena da se izdigne iznad onoga što mu RTRS saopštava i da kreira sopstvenu svijest. Taj čovjek hvata prve informacije koje mu se plasiraju, a to su informacije kakve njima odgovaraju da bi od čovjeka napravili ovo što su napravili. Tu svijest ja mogu da razumijem, ali ne mogu da je prihvatim kao ispravnu i da se povijem. Moj put bio bi mnogo lakši da se priključim vlasti, prihvatim šablon po kojem si danas ovdje u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini Srbin prvo ako te mrzi Bošnjak, pa ako te zamrzi Hrvat, a pritom ako te hoće bombardovati Amerikanac, ako te ne voli Englez i ako te Švabo prezire. Što više neprijatelja imaš, po današnjoj definiciji očajnog nacionalizma kakvog dijeli vlast, ti si veći patriota. A ne poput nekog Draška Stanivukovića koji hoće da stvori dobre odnose ne samo sa susjednim nego i zemljama koje su malo dalje i da shvati da jesmo nekad ratovali, ali da je danas 21. vijek, period ekonomije, saradnje, globalizma. Ja zastupam tezu da si veći Srbin što više prijateljstava imaš i ako uspiješ sarađivati sa svojim komšijama. Prihvatam da budem savremeni Srbin kakav smatram da treba biti, a to su prijateljski odnosi, otvorena vrata svakome, od nekad istorijskih neprijatelja praviti sadašnje saradnike, poznanike, prijatelje, ekonomske partnere. Ja mislim da je to budućnost.
DANI: Ali Vas takvog trpaju uz režim. Čak je i zabavno čitati teoriju zavjere, mislim da je to napisao Aleksandar Gluvić, da je Vas Dodik namontirao da napravite belaj, pa da on pohapsi grupu Pravda za Davida. Otkud te priče?
STANIVUKOVIĆ: Posao kojim se bavim vrlo je specifičan. Ni svi oni koji nisu za vlast i smatraju da treba biti drugačije, nisu me spremni podržati i javljaju se ljudi koji kreiraju teorije. Mi smo kao narod vrlo specifični po teorijama zavjere. Imate onu gospodina Srđana Perišića, Dodikovog savjetnika, da me finansira CIA koja ubija svoje ljude, pa će ubiti i mene. Postoji li ijedan dokaz za to? Naravno da ne. Postoji i priča da sam Lukačev kućni prijatelj. Mi smo komšije. Ja nisam birao gdje ću da živim, ne znam da li je birao gospodin Lukač. Ali je problem što smo komšije. Sad je procurila informacija da je moj fitnes-trener isti kao Lukačev.
DANI: Ja, i…? Fitnes-trener prenosi poruke, neka ilegala…?
STANIVUKOVIĆ: Tačno… Šta treba? Gospodin Lukač živi u Banjaluci, pa ja trebam iseliti iz Banjaluke? Ili on kupuje u Konzumu, pa ja više ne smijem u Konzum? Shvatate koliko je svijet iskrivljen! Od toga se nemoguće braniti, niti ja želim da se branim. Ja imam svoj put, vjerujem u vrijednosti koje dijelim, što, znate, nije jednostavno.
DANI: Vi ste jedna od žrtava, kako to kaže Borislav Radovanović, režima koji je on prijavio Međunarodnom krivičnom sudu u Haagu za zločin protiv civilnog stanovništva Banjaluke počinjen 25. decembra 2018. Imate li informacije o tom procesu?
STANIVUKOVIĆ: Da, čuo sam da je to uradio.
DANI: Učestvujete li u tome? Bili ste hapšeni, povrijeđeni, imate dokumentaciju…
STANIVUKOVIĆ: Reći ću vam za još jednu inicijativu koja me raduje. Veliki broj narodnih poslanika iz Srbije izrazio je empatiju prema svemu onome što se ovdje dešavalo, a uvažena narodna poslanica Aleksandra Jerkov, koja je u Komitetu za ljudska prava za narodne poslanike u Ženevi, moj slučaj će početkom februara tamo prezentirati. Ona je, kaže, prvi put u svojoj karijeri vidjela takvu torturu nad narodnim poslanikom, smatra da je potpuno neprimjerena. Poslanici koji je podržavaju će doći u Banjaluku. Slučaj o kojem govori uvaženi gospodin Borislav će otići i u Ženevu. Naravno da ćemo mi tu priču plasirati što šire.
DANI: Je li Narodna skupština RS-a makar pitala policiju šta to uradi jednom njenom poslaniku?
STANIVUKOVIĆ: Ne, oni to žele. Znate li da je kolegij izglasao da saradnici narodnih poslanika ne smiju ući u Skupštinu. Znate zašto? Zato što sam ja dovodio svoje saradnike, nećete vjerovati, da mi pomažu dok Skupština traje. Njihove oči usredotočene su da zatvore sve moguće kanale mog djelovanja. Banalno je da ja svoja dva, tri savjetnika ne smijem dovesti u svoj kabinet. Šta će mi onda kabinet? Ovo je diktatura!
DANI: Oprostite, ali šta će Vama i savjetnici i pamet kad imate Nedeljka Čubrilovića da kaže šta da radite?
STANIVUKOVIĆ: Gospodin Čubrilović, koji u decembru 90 posto vremena nije bio na Skupštini. Ali je uredno dobio svojih 5.500 maraka.
DANI: I stranku. Hoćete li ostati do kraja mandata u NSRS-u? Pročitao sam da imate ambiciju da se 2020. kandidujete za gradonačelnika Banjaluke?
STANIVUKOVIĆ: Kako stvari danas stoje, ako za godinu i po koliko ima do toga Draško Stanivuković bude imao najveću podršku građana, ljudi koji drugačije misle, spreman sam da bijem tu bitku bez rezerve. Jer ako hoćete da se borite u Republici Srpskoj, prvi i najvažniji bastion koji treba osloboditi je Banjaluka. Ako se ispostavi da bilo ko drugi ima veću šansu od mene, ja sam spreman za to jer me interesuju kolektivno dobro i napredak, a ne lična ambicija. I ispraviću vas, nije to moja lična ambicija, niti imam ambicija, ja zaista želim da se ovdje živi bolje. Ako u Skupštini mogu dati najveći doprinos, ja ću tu biti. Ukoliko se ispostavi da sam najbolji u nekoj drugoj oblasti, ići ću tamo. Ako neko drugi ima veće šanse i bolje radi, onda ćemo njega staviti. Ja smatram da bi davno ovo bilo pročišćeno da se takvom ideologijom, vizijom, misijom vodila opozicija prethodnih pet, deset godina. Moramo staviti kolektivno dobro ispred lične ambicije.
DANI: IFOR je 1997. helikopterima vozio poslanike da bi obezbijedili podršku Dodiku za premijera. Tad je SDS bio možda i jači nego SNSD sad. Međunarodna zajednica je uradila najveći dio posla da razvali SDS, Dodik jača tek poslije. Možete li onda reći da bi bilo drugačije da je opozicija posljednjih pet, deset godina radila drugačije kad u SDS-u, dakle objektivno najjačoj potencijalnoj opoziciji, postoji taj raskol starih kadrova koji još pamte IFOR i novih koji bi da gledaju tako kao Vi?
STANIVUKOVIĆ: Naravno. Gledajte, ja i danas…
DANI: Izvinite. Obren Petrović prije deset godina i danas je isti, jedino što je onda bio dobar sa strancima, a danas je sa Dodikom. A Petrović je prototip starogesdeesovca u odnosu na, ne znam, Vukotu Govedaricu, Aleksandru Pandurević…, ljude koji su opozicija za moderno vrijeme.
STANIVUKOVIĆ: Znate, problem je filozofija linije manjeg otpora. Filozofija Obrena je opstanak na vlasti, on će kao kameleon promijeniti nijanse da to obezbijedi i tako od pamtivijeka. Kada bih tu filozofiju i mentalitet ja pokušao staviti u sebe, vjerujem da bih odmah umro. Jer, za mene to nije odlika čovjeka. Za mene je veća stvar dati sve od sebe, živjeti uvjerenja u koja vjeruješ, pa dokle ide. Vrlo je moguće da ovaj moj temperament koji nije spreman da se proda, koji nije kameleonski, znači da sutra neću obnašati nijednu veću funkciju od ove danas.
DANI: Zašto?
STANIVUKOVIĆ: Praksa je pokazala da nisam spreman da mijenjam boje iako sam svjestan šta uraditi da se brže dođe do onog što sve ovdje zanima, a to su funkcije, pozicije, tenderi. Promijenim boju, počnem navodno da štitim narod, Republiku Srpsku, a u suštini ih kradem, priklonim se vlasti, postanem dobar sa sinovima tajkuna, uložimo koju milijardu u kampanju. Ali, to ja ne mogu da uradim. Ovo što ja radim me, po njihovim pravilima koja danas važe iako nisu ljudska, tjera u zatvor. Na granici sam da me lažno osude na godinu, da mi sve oduzmu, da moja porodica zaista izgubi sve. Mi danas nemamo posao od kojeg imamo primanja, to smo prodali i sad gledamo šta dalje van zemlje raditi. Moj brat je pod pritiskom. Danas imate čitav krug ljudi koji nas ne smiju pozvati na slavu jer im je prijetnja za posao ako ljudi iz režima tu vide Stanivukovića ili nekog člana moje porodice. Tu se vidi koja je to količina straha. Hoću reći, razlika je što ti kameleoni mijenjaju boje samo da bi im uz ime pisalo gradonačelnik, predsjednik, član predsjedništva, a meni je važno da stoji samo Draško Stanivuković, ponosno nosim svoje ime zbog strica. Dalje ne mora nijedna titula, nije važna funkcija, važna je poruka koju šaljem. I, da ljude ne dovedem u zabludu, ja ću ići do kraja, dok se ovo ne promijeni, jer smatram da iza svakog kraja ide lijepi novi početak. Odustati nemam namjeru, ne interesuje me koliko će to koštati, plaćaću dok se može, kad ne budem mogao, bože moj i zatvor je za ljude. Čak mislim da je po ovim njihovim načelima, danas zatvor za prave ljude. Nisam prvi lažno osuđen, ha, bože, istrpi se i to, prođu godine, rehabilituje se proces pa istorija pokaže ko je lagao, krao, a ko govorio pravo. Istorija pokazuje da je u borbi protiv ovakvih režima to čak stepenik koji morate da prođete.
DANI: Otkud toliki diktatorski režimi danas na Balkanu? Je li to specifičnost regiona ili je takav istorijski trenutak?
STANIVUKOVIĆ: Mora biti specifičnost. Hajde da demaskiramo situaciju. Evo, izbori su gotovi u oktobru. Šta neko očekuje od nove vlasti? Da otvara poslove, pravi puteve, vodovode, firme, investicije. Ja bih to radio. Da vas pitam: završili su izbori, šta prvo biva? Ko je kupljen, ko je prodan, je li tako. Drugo smo pričali o hapšenju…
DANI: Ne, drugo su zastave.
STANIVUKOVIĆ: Da, bravo. Znači, prvo smo krenuli kupovati i prodavati, bila je pijaca. Potom pričamo je li zastava stavljena ili nije, danas pričamo o hapšenju. Eventualno o tom hoće li doći Putin, Erdogan, došao, nije, hoće, neće. Malo nas time smuvaju, zamaskiraju, bude hljeba i igara – došao, dočekalo ga, prosuo vino… Šta je urađeno za četiri mjeseca? Otvoreno nešto? Otvoreno je na stotine radnih mjesta u institucijama da se zaposle ljudi koji su radili kampanju. To je Klinički centar, to su ministarstva…
DANI: OK, a gdje su grtalice na putu? Dolazeći od Sarajeva do Banjaluke, jutros nisam vidio asfalt od snijega.
STANIVUKOVIĆ: Ma, njima to ne treba. Pitate za diktatorski režim. Šta će narod motivisati da ide glasati za njih, za Milorada: otvori firmu, otvori drugu, otvori put, vodovod… Kad čovjek radi, onda idem i ja glasati za njega. Ja se zaista ne bih uključio u ovaj posao da ima neki čovjek ili ljudi koji rade dobro. Mislim, što ćeš ulaziti, imamo ljude, dobra postava, rade svoj posao. Ali, kad nema tog, onda idu represija, pritisak, strah, hapšenje. Onda ide diktatura koja je posljedica nerada u zemlji, krađe, lopovluka, onda se stvori režim koji štiti taj nerad i kriminal.
DANI: Jedna od Vaših poruka je da sada imamo šansu da napravimo bolje, ali nemamo vremena. Šta tačno to znači?
STANIVUKOVIĆ: Kad sam jednom rekao da ja imam vremena jer mi je 25 godina, pitali su me što toliko radim, što sam preuzeo toliki teret. Odgovorio sam da imamo šansu, ali da moj narod i svi ljudi koji žive na ovim prostorima ne mogu da čekaju ako budemo vođeni idejom može se, ima se vremena. Ljudi odlaze. Danas u Republici Srpskoj imate milion stanovnika, već naredne godine 970.000. Za godinu ostanemo bez 30, 40 hiljada ljudi, kad spojite Bosnu i Hercegovinu, ostanemo bez 60, 70 hiljada. Imamo sreće što još postoje neki uslovi za odlazak. Da tog nema, ma ne bi mogao narod zaustaviti.
DANI: I to nam Nijemci sad ukidaju.
STANIVUKOVIĆ: Ipak morate poznavati određeni stepen jezika, uz kvalifikaciju koju morate da ispunite. To je dobro, ja stvarno želim da postave što više uslova jer u protivnom…
DANI: Realno, oni koji sad idu radiće u inostranstvu isto kao ovdje i jedini razlog za odlazak je stabilnost…
STANIVUKOVIĆ: Sistem. Danas je u ovoj zemlji nered. U ovoj zemlji kad odete na posao, morate paziti šta ćete reći, koga pozdraviti i ne dao bog da proglase prema sopstvenim saznanjima da ste s nekim dobri. Znate zašto je smijenjena direktorica škole “Miloš Crnjanski” u Petrićevcu? U zvaničnom dokumentu piše, pročitao sam, smjenjuje se prema saznanjima da je imala bliske odnose sa Draškom Stanivukovićem i da je napravila jedan skup podrške u prostoriji škole. Ključna riječ je da je smjenjuju prema saznanjima. Ne prema činjenicama, dokazima! Ona ima djecu, porodicu, širi krug prijatelja. Zamislite kako se proširio krug straha oko nje u tom okruženju! Zamislite kako oni mene gledaju. Kao strašilo u bašti! Ja tjeram ljude odavde iako sam potpuno ispravan mladić, nijedan fening ukrao, nikad u životu me hapsilo nije…
DANI: Kako nije!? A jučer?
STANIVUKOVIĆ: Prije ovog, dok ovi nisu krenuli. Mom ocu, baki, deki, bratu nikada policija nije bila na vratima. Nikad se u životu nisam potukao. I uđem u plemenitu borbu, pa dobijem sve ove okove, katance, pritisak. I dobijem da se ljudi koji me vole boje da budu sa mnom.
DANI: Pa dođemo do pitanja šta ćete ako Vas proglase za nasilnog rušitelja ustavnog poretka i pošalju na tu godinu i jedan dan u zatvor?
STANIVUKOVIĆ: Ni tad ne odustati. Svaki dan pred spavanje preispitujem sebe jesam li dobar čovjek, kakve sam poruke poslao, da li sam proživio dan da sam dao sve od sebe pozitivno, ljudski, čestito u korist svog naroda i svih građana koji žive ovdje. Kad dobijem sve pozitivne odgovore, a mislim da budu, sutra nastavljam s borbom. Svjestan, to sam rekao, da će ovaj maraton koji moramo da istrčimo trajati dugo i biti u dvije etape. Prva je da ovi ljudi više ne budu na ovim mjestima na kojima jesu, a druga je popravka ovog svega što su uradili. Prva etapa može biti upravo scenarij da oni meni sve to urade, ali ja vjerujem da će narod, ljudi, javnost biti dovoljno svjesni. Završiće se taj proces, izaći ću, nastaviti borbu, a kad dođu razumniji, normalniji ljudi, nova pravila mogu stare izmišljene kazne potpuno rehabilitovati i vratiti da se sudi kako treba. Da ipak na to moje mjesto dođu oni koji su pokrali, koji su gazili autima ljude, a nisu odgovarali. Takav teret ima bivši ministar policije. Imaju svi dokazi za Jovana Arbutinu, za Davida, za one koji su dobijali u prvih 15, 16 dana ove godine milione maraka, za one koji su sa jednom markom osnivačkog kapitala firme, odmah dobili tender od deset miliona. Samo da zamijenimo mjesta.
DANI: Ma, dajte, Vi rušite ustavni poredak, a oni su samo sitni privredni kriminalci.
STANIVUKOVIĆ: Pa da, ništa to, mnogo je veće ovo moje. Kažem vam, pogledajmo istoriju – koliko je bilo pogrešno osuđenih? Ipak danas učimo o tim ljudima kako treba. Vi znate koji su ljudi bili heroji svog vremena, pa kad je pao njihov sistem, kako ih je istorija stavila tačno na mjesto na kojem treba da budu. Tako da moram biti strpljiv i svjestan svih tih procesa. Meni je drago da pričam jezikom koji razumiju sva tri naroda koja razumiju svakog čovjeka koji se bori za ispravne vrijednosti. Ako sam to uspio sa svojih 25 godina, moj je cilj ispunjen. Dalje je sve nadovezivanje i ja ću ići prema tome. To je za mene nešto što je sveto i zbog čega treba živjeti. To je moj život. Ja sam takav..
Izvor: oslobodjenje.ba
