Cazinjanka Ajdinović Lejla drugu godinu zaredom najbolja je studentica Biotehničkog fakulteta u Bihaću, s visokim prosjekom ocjena od 9,91.
Dana 11.12.2017. godine u Narodnom pozorištu u Mostaru održana je svečana dodjela priznanja najboljim studentima koji studiraju na javnim visokoškolskim ustanovama u Federaciji BiH. Cazinjanka Lejla Ajdinović je, već drugu godinu zaredom, od strane Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, izabrana za najbolju studenticu Biotehničkog fakulteta u Bihaću, te joj je nagradu i ove godine uručila federalna ministrica obrazovanja i nauke prof.dr. Elvira Dilberović. Lejla je priznanje i novčanu nagradu dobila zahvaljujući izvanrednom prosjeku ocjena koji iznosi 9.91. Studentica je treće godine Biotehničkog fakulteta, odsjeka za šumarstvo. Dodjeli priznanja prisustvovao je i ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a Muhamed Ramić.
LejlaOsnovnu školu i gimnaziju završila je u Cazinu, sa odličnim ocjenama i brojnim priznanjima. Pitali smo Lejlu da li se, pored školskih obaveza, bavila i sa nečim drugim, je li svo vrijeme posvetila učenju ili je ipak pronašla vremena i za druge stvari. Odgovorila nam je da je cijelu osnovnu i srednju školu trenirala karate, te stekla i zvanje majstora karatea, crni pojas 1.dan. Sportom se prestala baviti krenuvši na fakultet, zbog ozljede koju je zadobila na jednom od takmičenja, ali svakako i danas pronalazi vrijeme za sve ono što je zanima i što je čini sretnom.
U daljem razgovoru postavili smo Lejli još par pitanja, na koja odgovara ovako:
Drugu godinu zaredom si najbolja studentica Biotehničkog fakulteta u Bihaću, kakav je osjećaj biti najbolja?
Najprostije rečeno, osjećaj je predivan. Kad su me prošle godine obavijestili sa fakulteta da je stigao poziv od strane Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, nisam mogla vjerovati. Naravno, znala sam da imam dobar prosjek ocjena, ali kad učite ne mislite o tome da li će vas neko nagraditi, da li ćete dobiti neko priznanje i sl., već učite da budete dobri u onome što radite i naučite što više o tome. Ocjene, priznanja, nagrade, sve to dolazi kasnije kao rezultat kontinuiranog rada, truda i zalaganja. Ove godine me poziv nije iznenadio, ali me obradovao i više od prošlogodišnjeg. Biti jednom najbolji je odličan osjećaj, a biti najbolji dva puta, to je već neopisiv osjećaj.
Koliko je vremena dnevno potrebno izdvojiti za prosjek 9,91?
To je pitanje sa kojim se nerijetko susrećem, i uvijek odgovaram da je bitno kontinuirano raditi. Nije stvar u tome da danas učite 8 h, pa narednih 10 dana zaboravite da studirate. Bitno je da nadograđujete svoje znanje, i sebe kao osobu, svakim danom, korak po korak. Isto tako moram reći da je za takav prosjek potrebno voljeti nauku, biti željan znanja. To nije stvar na koju vas neko može natjerati. Jednostavno vam svakodnevno učenje, ne samo na fakultetu, nego općenito u životu, u svim segmentima, postane način života.
Roditelji su sigurno ponosni, koliko ti znači njihova podrška?
Jesu. Oni su ponosni, a ja sam trenutno najsretnije dijete na svijetu jer sam im priuštila takav osjećaj. Svoje priznanje, i prošlogodišnje i ovogodišnje, posvećujem njima. Moji roditelji su uvijek tu, znam da stoje iza svake moje odluke, i da me podržavaju u svemu. Ono zbog čega sam im najviše zahvalna je to što nikad, ama baš nikad, svoje ambicije nisu željeli ostvarivati preko „mojih leđa“, već sam sama birala svoj put. Naučili su me da znam šta je dobro, a šta ne, da znam cijeniti prave vrijednosti u životu, da budem zadovoljna malim stvarima, a onda su me pustili da sama donosim odluke, onako kako mislim da treba.
lejlaKakve su tvoje ambicije i planovi nakon završenog fakulteta, nadamo se kao najbolja studentica Univerziteta u Bihaću?
Moram reći da me ljudi ovo najčešće pitaju, i to u onom smislu da u Bosni nemam šta tražiti, da mi ovdje ni učenje neće pomoći, da ovdje ni prosjek nije važan, da se previše trudim za sredinu u kojoj se nalazim…. Svakodnevno slušam kojekakve komentare, ali sam se izliječila od loših misli i mračnog pogleda na budućnost, haha. Prije svega, i ovi, naizgled mali koraci, koje pravim za vrijeme fakulteta, meni su veliki. Ja nikad nisam imala neki telefonski broj koji ću okrenuti, pa da neko obavi nešto za mene, da mi olakša. Nikad nisam imala vrata na koja ću pokucati, pa da neke stvari u životu dobijem lakše, uz manje truda i rada. Za sve sam se morala sama izboriti. Bilo je momenata kad mi je smetalo to što ima onih koji uvijek dobiju sve gotovo, servirano, a ja svaki put moram težom i dužom stazom. Međutim, sad mi je veoma drago zbog toga. Raduje me što, iako možda nisam podobna, jesam sposobna. Sposobna da se izborim za sebe, i sama rješavam svoje obaveze i probleme koji me zadese. Ne mogu konkretno odgovoriti na pitanje šta poslije fakulteta jer sam tek na pola puta, ali znam da ću posao prvo potražiti u BiH. Trend odlaska mladih ljudi sve više uzima maha, a meni je to zadnja opcija. Mogu izgubiti borbu sa sistemom, koji odbacuje sve ono što vrijedi, ali ne mogu je predati. Nadam se ću sa svojim znanjem dobiti ono što zaslužujem.
Cazin.NET
