Ministar za borce u Vladi USK-a Dževad Malkoč najavio je održavanje javne rasprave u maju
U Unsko-sanskom kantonu postoje 133 boračka udruženja i paradoksalna je činjenica da sva zagovaraju ukidanje brojnih udruženja i formiranje krovne organizacije. O tome, ali i o ostalim pitanjima koja ih muče, borci će moći reći svoje na javnoj raspravi. Kako je najavio ministar za borce u Vladi USK-a Dževad Malkoč, javna rasprava održava se u maju, i to o nacrtu zakona o boračkim udruženjima od posebnog interesa za BiH.
Jednokratne pomoći
Boračke populacije zbog brojnosti udruženja nisu u koordinaciji, neuređene prilike pogoršavaju situaciju u kojoj se borci nalaze.
– Zakonom o fondacijama i udruženjima tri čovjeka mogu osnovati bilo koje udruženje, pa, između ostalog, i boračko. Nadam se da će i nacrt zakona o boračkim udruženjima konačno regulirati da imamo jedno krovno boračko udruženje za opći interes boračke populacije, kaže ministar Malkoč.
Druga strana medalje, boračkog pitanja je da još postoji mnogo ratnih veterana koji se ni 22 godine od rata nisu snašli, žive u siromaštvu i predstavljaju rizičnu grupu onih koji pate od PTSP-a. Policija Unsko-sanskog kantona je nedavno u posljednji čas zaustavila jednog borca koji se pokušao spaliti. Na osnovu obavještajnih saznanja, pretresli su ga i pronašli uz njega flašu sa benzinom. Odmah je upućen u Kantonalnu bolnicu radi pružanja pomoći. Društvo nije bezosjećajno spram ovakvih slučajeva, a Vlada Kantona je donijela odluku da se pruži jednokratna pomoć od 2.000 KM jednom ratnom veteranu koji je u teškoj ekonomskoj situaciji, a koji je nedavno ponovo postao otac. Ali, za većinu siromašnih boraca se ni ne zna, razlozi su što ne postoji jedinstveni registar boraca, uz to što oni obično trpe do zadnjeg. Ratni vojni invalidi iz Unsko-sanskog kantona također trpe, ali oni su barem malo bolje organizovani. Tako su se prošlog mjeseca dovezli u kolicima u Skupštinu Unsko-sanskog kantona, samo da poslanicima kažu da više ne žele da trpe neljudske uslove pod kojima nabavljaju i obnavljaju protetiku.
Za njih se nabavljaju pelene, zavoji i čarape najslabijeg kvaliteta, nakon čega im se ponovo otvaraju rane. Također, kada mijenjaju proteze, njihove stare bivaju uništene na licu mjesta iako bi invalidi mogli imati koristi od starih proteza, barem privremeno u slučaju ako su im nove na popravku. No, uvijek se stiče dojam da su borci samo kolateral biznisu koji ne smije stati. U Bihaću je održana i redovna godišnja skupština RVI. Osvrnuli su se na ove probleme, uz obećanje nadležnih da će putem Zavoda zdravstvenog osiguranja riješiti sve probleme nabavke ortopedskih pomagala. Iz RVI-ja USK-a su stava da podržavaju stvaranje i objavu jedinstvenog registra branitelja, te smanjenja broja boračkih udruženja. Ali, njima smeta i to što je Unsko-sanski kanton jedini u Federaciji BiH gdje su odjeljenja za boračku zaštitu pod ingerencijom kantonalnog Ministarstva za boračka pitanja, a ne općina i gradova, što im dodatno otežava ostvarivanje prava koja proističu iz Zakona o dopunskim pravima boraca.
Koliko nas ima?
Pripadnici Petoga korpusa Armije RBIH, okupljeni u Udruženju Zaboravljeni branioci, bili su aktivni, pa su organizovali mirnu šetnju gradskim ulicama. Zaustavili su se pred zgradom kantonalnog Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida. Podsjetili su ministra Dževada Malkoča da borci u Federaciji BiH nemaju borački dodatak, dok borci u Republici Srpskoj taj dodatak imaju. Zar za 22 godine nije bilo vremena da se to riješi, pitao je borac Muharem Pašalić iz Bosanske Krupe. To ih opet vraća na problem s jedinstvenim registrom boraca, jer država nije u mogućnosti pružiti minimum prava borcima dok barata sa cifrom od 500.000 učesnika rata. Čak i njihova reducirana procjena, da je boraca bilo duplo manje, ne nailazi na odobravanje u ovoj populaciji. Bilo nas je, kažu, manje i od toga. Kraj aprila i početak maja probudio je borce u Krajini, čak su i nosioci najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan zasjedali. Ono što ljiljanima naročito smeta, pa su digli svoj glas, jeste nedosljedna primjena Zakona o pravima boraca.
– U pravilu, djeca iz redova boračkih populacija trebala bi imati prednost pri zapošljavanju nakon što su institucije morale prilagoditi pravilnike prema Zakonu. U praksi to nije tako, zaključeno je na Skupštini zlatnih ljiljana.
Primjedbi na primjenu zakona ne nedostaje, potrebe za jedinstvenim registrom i zakonom o boračkim udruženjima su velike, želje demobilisanih boraca, zlatnih ljiljana, ratnih vojnih invalida su iste. Aktivnosti boračkih grupa sve je više, pa je realno očekivati da će ova godina biti u znaku borbe za njihova prava.
/oslobodjenje.ba
