Sjećate se one neobične mostarske table “Advokat Alija Zaklan u dvorištu”? E, to nije ništa kakav je fenomen neobičnih ili smiješnih prezimena naša Hercegovina izrodila, a koji se, priznat ćete, i danas počesto nametne u našim šaljivim razgovorima.
Oj, Pičeta ime dično, Mirko Raguz uz'o Maru Zaguz, Pazi Guzina da ti ne izgori prezime, Kome si dao šećer – Kurešu, da prostiš.
Tako se, pisao je čuveni Risto Milićević (1922 – 2012.), Hercegovci zabavljaju, zbijaju šale međusobno i ne ljute se jedni na druge. Svako je prezime priča za sebe, govorio je ovaj ugledni publicista, fotograf, učesnik NOR-a, autor poznate knjige Hercegovačka prezimena, čovjek koji je popisao više od 2.500 prezimena i utvrdio njihovo porijeklo.
Naravno, nisu sva zanimljiva prezimena vezana samo za Hercegovinu, ima ih i u južnoj Hrvatskoj, dijelu Crne Gore, pa i u Bosni, ali su naši zemljaci s juga domovine uglavnom nenadmašni.
Pizdolać i Drakula
Prezimena nastala prema nadimku predaka tako su vrlo neobična, a među njima su primjerice: Duda, Cigo, Karo, Kotlo, Oborina, Vreća, Vrećetina. Među zanimljivima su ona prezimena nastala po imenu raznih vrsta životinja (zoonimi): Kenjčević, Buba, Kokot, Bubica, Ćuk, Mačak, Guska, Jastreb, Miš, Mrav, Teletina, Ždral, Ovca, Ovčica, Junac, Krmek, Peš, Patak, Prasac, Pelikan, Oroz, Šaran, Guja, Jaredić, pa sve do Zvijeri.
Na Kuriće smo se nekako i svikli, ali neka prezimena “nenadmašna” pa su ih njihovih nosioca često mijenjali: Sprčić (porijeklom iz Metkovića), Guzin, Guzinović, Šupčić, Pičuga, Pičeta, Drka, Kureš, Kuraja, Kuraica, Prce, Pizdolać, Prkačin, Drkić, Kopilaš, samo su neka od njih.
“Mnogo od tih prezimena lako se i dugo pamte, spominju u narodu, o njima se prepričavaju šaljive, ponekad i nepristojne anegdote”, pisao je Milićević.
Lokalne izbore 2016. godine po dobru će pamtit samo izabrani načelnici i vijećnici, a narod će ih spominjati samo po obračunu Nesiba i Mesuda Šupčića, čestitih ljudi iz Gornjeg Vakufa, članova SDA i SDP-a.
“Šupčić protiv Šupčića”, naslov je koji je obišao region. U Hercegovini se i danas šale, pa opisujući “nevrijeme” spominju prezimena Sijevalo, Puhalo, Padalo. Zec iz Mostara, viđen u Trebinju, zaklan u Bileći, prodan u Gacku, skuhan u Nevesinju – zabilježio je jedan autor, pišući o hercegovačkim prezimenima: Zec, Viđen, Zaklan, Prodan i Skuhan.
Zasigurno je lako je zapamtiti i prezimena: Slinić, Drakula, Vištica, Budalica, Balavac, Čatrnja, Čiko, Droce, Drocić, Namet, Peško, Nogalo, Tuka, Nosić, Okoliš, Kljun, Obućina, Žmiro, pa sve zaključno s vrlo aktuelnim prezimenom Džamahirija. Medar, Čoban, Svinjar, Kokošar, dio je imena koja imaju veze sa zanimanjem predaka. A prezimena inspirirana jelovnikom su: Mlaćenica, Kiseljica, Žetica, Čimbur, Kupuslija, Krtolica, a od njih nisu daleko ni Oblizalo ili Ogrizović.
Derikučka i Koljibaba
Tu su i prezimena po alatkama ili predmetima: Lula, Stolica, Sjekirica, Šator, Sablja, Sać, Šubara, Opanak, Motika, Toljaga, Topuz, Lonac, a dio njih veže se valjda uz “opise” predaka: Ždero, Žderić, Bitanga, Đon, Lopina, Banda, Derikučka, Balavac, Bubalo, Dangubić, Dugonja, Ljuta, Suhonjić, Lažetić, Zucalo, Zlopaša, Ljendarić Gadara, Kenjar, Zlikovac, Kopilaš, Šupljeglav, Kusalo, Mumalo, Rikalo, Pištalo, Tupanjac, Maslać, Trutina, Zlomislić, Šteta, Runjevac, Šalvarica, Pupo, Jarak…
Ne treba zaboraviti ni Palikuće, Koljibabe, Koljivratove, Bjeloglave i Brašnoglave, a bogami ni Bedevije. Prezimena su odraz naše kulture, govore mnogo toga o nama, podsjećaju nas na naše prehrambene (npr. Sočivica, Kajmaković ili Skorupović), radne (npr. Dangubić) i ine navike (Derikučkić), na nazive domaćih životinja (npr. Ćavar od tal. ciavarro jednogodišnji ovan, Ovčina), zanimanja (Govedarica, Opančar, Faletar “osoba koja bacanjem graha i tumačenjem crta na dlanu odgoneta budućnosti” i tako dalje.
U Imotskoj krajini u susjednoj Hrvatskoj obitava Lešina, na području Dubrovnika Oblizalo i Smrdelj, u Konavlima je bilo i Penisovića… Domagoj Vidović, doktor onomastike, naučne discipline koja se bavi proučavanjem imena kaže za Radiosarajevo.ba da su “smiješna” prezimena nastala u istočnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji, te Boki Kotorskoj, područjima kojim se bavi prošlih petnaestak godina. Prema njemu, ona su, kao prvo, odraz velike jezične starosti, ali i vrlo snažnoga sistema imenovanja koji je nadživio različite državne i političke sisteme.
“Naime, “smiješni” se nadimci u Dalmaciji bilježe još od XI. stoljeća kad se u Supetarskome kartularu spominje sakati Ivan (Trunzanni), a da su se postupno prometali u prezimena, primjerice, pokazuje podatak da s u XIII stoljeću spominju Nelipići (od nelip, nelijep). Od “smiješnih” su nadimaka nastajala i osobna imena kao što su Dosro (po osobi koja je očito imala poteškoća sa stolicom) i Sranko (po osobi kojoj je stolica bila više od problema), Bezboga (dokaz da je agnostika i ateista bilo i u srednjemu vijeku), Negosta (osoba koja nije voljela da joj itko uđe u kuću), Sporko (osoba koju brzina nije ubila) ili Tupša (osoba koju pamet nije ubila), koja su se poslije prometala u prezimena”, govori Vidović.
Kako je sve počelo?
Kaže da je riječ o veoma starom sloju slavenskih prezimena koja su se poslije prenosila čak i u razdobljima kad prezimena, barem u službenim spisima, nisu zapisivana.
“Naime, tokom osmanlijske vladavine Bosnom i Hercegovinom te dijelovima Dalmacije zapisivalo se samo osobno ime domaćina i njegova oca, ali su nadimci i nezapisana prezimena i dalje opstali, čak neovisno o vjeroispovijesti, i prenijeli se na nova prezimena na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće, pa i znatno kasnije”, podsjeća on.
“Slučajeva” s kojima se susretao kaže da je toliko da ih je teško sve pobrojati.
“Narodno vjerovanje da su bezbradi muškarci zločesti prenijelo se u prezimena kao što su Bezbradica ili Ćosić. Osobe kojima higijena nije bila pretjerano važna dobivale su prezimena Skočibušić (po njima su skakale buhe), Muhoberac (“brali” su muhe), Ušljebrka (imali su ušljive brkove) ili Mrkogaća (nisu mijenjali donje rublje), a osobe s čudnim navikama prezimena kao što su Prdac ili Besrama. Da su odnosi unutar obitelji i nekoć bili problematični, svjedoče prezimena kao što su Mučibabić i Koljbabić (babu se, dakle, ili mučilo ili ubijalo), a da se svaka neumjerenost kažnjavala neobičnim prezimenom, pokazuju prezimena kao što su Vodopić (pije samo vodu) te Pjanić i Samopijan (poslije Sanopjan; neprestano je “u visokom raspoloženju“), objašnjava slikovito hrvatski naučnik.
Da je, dodao je, i nekoć bilo reketara pokazuju prezime kao što je Gulišija (guli šije, tj. vratove), a da neki u tome i nisu bili posve uspješni, pokazuje prezime Nedoklan (nikako da odradi posao do kraja).
“Izjelice su dobivali nadimke kao što je Oblizalo ili Lizipjatina, šaljivci Skaramuca ili Šego, a bilo je i onih koji su se beljili (Beljo) ili koji su imali neke tjelesne (Klempo je imao problema s ušima, a Trboglav podbradak) ili mentalne (npr. Šupljoglav) nedostatke. Bilo je i prezimena po različitim predmetima (Ćupina ili Sikira), životinjama (Šutalo od šut, što znači bezrog) itd.”, zanimljivo će kazati Vidović.
Ljudi najčešće nisu imali izbora
Kako je moguće da su neki ljudi uopće prihvaćali takva prezimena, pitali smo dr. Vidovića:
“Ljudi najčešće nisu imali izbora – ako je prezime zapisano, bilo ga je znatno teže promijeniti nego danas, Ako su se previše ljutili, mogli su proći i gore. Najteže je obično bilo prvim generacijama jer bi se kasnije navikle na prezime i posve bi zaboravile što temeljno znači. U mom kraju, naprimjer, prezimena Prce i Sprčić nitko ne doživljava smiješnima jer su svi na njih naviknuti, ali svaki putnik namjernik koji se ondje nađe reagira”.
Naši su preci uz urođeni smisao za humor
Dr. Vidović ističe da nas prezimena ujedno povezuju jer često isto prezime nose pripadnici sva tri naroda u Bosni i Hercegovine te isključivo na temelju njih teško možemo utvrditi nečije vjersko ili narodnosno porijeklo.
“Prezimena orijentalnoga porijekla u kršćana tako su često odrazom običaja da svako uz svoje kršćansko nosi i muslimansko ime kako bi se izbjegle poteškoće s osmanlijskim dužnosnicima, a prezimena kršćanskoga porijekla u muslimana (današnjih Bošnjaka) upućuju na imenski fond u razdoblju prije uspostave osmanlijske vlasti”, objašnjava Vidović i dodaje:
“Stoga bih rekao i da su ona jednim dijelom odrazom i određenog stupena međuvjerske i međunarodnosne snošljivosti te snalažljivosti da se izbjegnu poteškoće, ali i neopterećenosti onim što se danas naziva politička korektnost. Naime, da neko danas primi prezime Guzina ili Bijedić vjerojatno bi matičara tužio svim mogućim sudovima od općinskoga do Strasbourga, a naši su preci uz urođeni smisao za humor očito i sebe doživljavali znatno manje ozbiljno nego mi danas. Nadajmo se da ćemo jednom iz povijesti naučiti nešto dobro”, zaključuje dr. Vidović.
radiosarajevo.ba
