Danas mnogo radi na sebi
Ermin Bičakčić spada u one reprezentativce naše zemlje protiv kojih rijetko ko može reći nešto u negativnom kontekstu. Iako ‘na prvu’ odaje dojam fudbalera kojem su uz fudbal na prvom mjestu frizura ili moda, kada razgovarate s njim shvatite da su to samo predrasude. Za tili čas će vas osvojiti svojom skromnošću i pogledom na život.
Ne libi se Bičakčić pričati o stvarima kroz koje je morao prolaziti kako bi došao do nivoa na kojem je danas. Njegov životni put nije bio nimalo lagan, satkan je ratom i životom u izbjegličkim kampovima, no iz svega toga se izdigao i u međuvremenu postao fudbaler koji danas iza sebe ima preko 100 utakmica u najjačem rangu njemačkog fudbala. Jednog dana kada završi karijeru vjerovatno će moći napisati i knjigu o svom životu dostojnu bestselera.
Danas je Bičakčić jedan od najboljih fudbalera u timu Hoffenheima. S ovim timom je ove godine po prvi put u klupskoj historiji igrao u Ligu šampiona…
“Noć prije utakmica znao sam ležati u krevetu i razmišljati o putu koji me doveo do toga. Kroz glavu vam se vrati film kako zbog rata s roditeljima bježite iz BiH, zatim se sjetite teških početaka u samoj Njemačkoj… Ponosan sam na roditelje, na njihovu hrabrost da doslovno bez ičega odluče tek tako doći u jednu nepoznatu sredinu. Ponosan sam na sve ono što smo dosad napravili ovdje”, priča Bičakčić za achtzehn99.de.
Bilo je trenutaka kada i u Hoffenheimu nije bilo bajno, kada nije bio igrao, ali na to je odgovarao sportski – napornim radom.
“Samopouzdanje proizilazi iz neuspjeha i najtežih trenutaka. Činjenica da sam kroz život iz svega toga izlazio kao jači, dala mi je nadu da će tako biti i u Hoffenheimu. Na kraju sam se izborio za minutažu, igrao sam na visokom nivou i sezona koju danas imam iza sebe vjerovatno je i najbolja u mom životu.”
Za njega je posebno emotivno bilo kada su navijači okačili transparent u kojem traže da se produži ugovor s njim.
“Mnogi ljudi nas fudbalere gledaju površno. Pogledaju na društvenim mrežama ‘cool’ slike i misle da je sav život takav, ali zaboravljaju da iza svega toga stoje ljudi s emocijama, osjećajima, koji su također nekada tužni i zabrinuti. To što su učinili navijači nije bilo priznanje samo za igrača Ermina, nego i osobu. Doživjeti tu razinu uvažavanja me učinilo nevjerovatno sretnim i ponosnim. Vrlo poseban trenutak u mojoj karijeri.”
U posljednjih nekoliko godina mnogo je radio na sebi i u privatnom smislu.
“Postao sam smireniji nego u prošlosti, provodim dosta vremena fokusirajući se na upoznavanju samog sebe… Religija, knjige i brojna putovanja također su doprinijeli tome. Kada odem negdje daleko od Evrope, ljudi me poznaju samo kao Ermina. Ponašaju se normalno prema meni, što možda zvuči banalno, ali je važno za nekoga ko je kada se vrati fudbalu obično u središtu pozornosti. Ovako za njih nisam fudbaler ili bilo šta drugo, čovjek sam kao i svi drugi i od mene ne očekuju ništa.”
Ne poriče Bičakčić da biti poznat ima brojne prednosti, ali neke stvari mu se i ne dopadaju previše.
“Nije mi baš pretjerano drago kada me ljudi u pekari puste ispred njih samo zato što su me vidjeli na televiziji. Zašto bih ja trebao dobiti nešto prije nekoga drugog? Imao sam i ja dane u mladosti kada sam se kroz Stuttgart vozio u luksuznom automobilu sa skupim satom, ali tada sam bio mladić, nisam bio dovoljno zreo. Važno je da se probudite, shvatite koje su to istinske vrijednosti. Najmanje što možete učiniti je da nekome držite vrata, da kažete hvala ili molim vas, ili se recimo rukujete s nekim.”
Dodao je također da je emotivno vezan za Hoffenheim i da nije isključeno da produži vjernost ovom klubu.
“U Hoffenheimu se osjećam kao kod kuće. Kao igrač tog kluba pozvan sam na Svjetsko prvenstvo, tu sam se afirmisao kao igrač i proveo najuspješnije razdoblje svoje dosadašnje karijere. Hoffenheim mi je mnogo toga dao i nije isključeno da ostanem. Pregovori oko produženja ugovora već su počeli”, kazao je na kraju Bičakčić.
