Adis Elias Fejzić je jedan od najpriznatijih bosanskohercegovačkih skulptora. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Posljednjih godina živi i radi kao slobodni umjetnik i univerzitetski profesor u Australiji, a najčešće putuje na relaciji Sarajevo – Brisbejn (Brisbane), gdje je na Koledžu za umjetnost u Kvinslendu (Queensland College of Art, Griffith University) stekao diplomu doktora nauka, piše Radio Slobodna Evropa.
Njegova disertacija je bila posvećena bosanskim stećcima. Kaže da je nadahnut i opčinjen ovim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenikom koji ima višestruko značenje.
Kada je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH pozvalo stručnjake iz inostranstva da se prijave kako bi prenosili znanje u svoju domovinu, prvi se javio upravo Fejzić. Ministarstvo je u Sarajevu organizovalo konferenciju “Značaj dijaspore za BiH”, na kojoj je aktivno učestvovao i ovaj cijenjeni umjetnik.
RSE: Kako biste Vi sami sebe predstavili – da ste Bosanac, Australijanac… Malo jedno, malo drugo ili više jedno, nego drugo?
Fejzić: Znači, ja sam Bosanac, ali zvanično i Australac. Zatim, skulptor, slobodni umjetnik. U Australiji sam više nego ovdje u posljednjih petnaestak godina. Ipak, Bosnu me veže sve, a za Australiju nešto privatnih i profesionalnih veza, koje nisu zanemarljive, ali ipak. Već sam dovoljno star da se ne mogu tek tako “presaditi” i prestati biti Bosanac u svakom smislu. Čak i abecednim redom kad se predstavljam – prvo sam Bosanac, pa Australac.
RSE: To je malo izokrenuta abeceda?
Fejzić: Namjerno sam to tako postavio, jer je štošta u mom životu “a tako”, a mislim i u životima, manje-više, specijalno nas, Bosanaca i Hercegovaca. Ostalo je možda tek nekoliko stvari u našim životima da nije izvrnuto. Čini mi se da je nama naša “naizvrat” perspektiva postala normalna u svemu.
Imam dvije kuće, da tako kažem, ali prava kuća, jedina kuća, ipak je u Bosni. Šalim se često, a ustvari, to nije nikakva šala, nego baš ona suha istina – ja se ovdje na pločniku osjećam kao da sam već tu, u kući. Kad dođem na aerodrom, kad sletim, onog momenta kad je avion na Butmiru, na pisti, ja sam već u kući, kao da sam već otvorio vrata… Eh, kad odlazim, to je drugi par rukava. Bude malo knedli u grlu.
RSE: U Australiji ste, u Brizbejnu u kojem gdje živite, tamo se doktorirali. Šta je bila tema doktorata?
Fejzić: Moj doktorat je posvećen stećcima. To je doktorsko istraživanje koje ima svoju i teorijsku i praktičnu komponentu. U teorijskoj komponenti sam ja, mislim da mogu slobodno reći, dao jedan doprinos u novom iščitavanju stećka i njegovog čisto skulpturalnog sadržaja – šta je stećak kao kamena skulptura u kontekstu globalne kamene skulpture, a ne samo kao naše kulturno naslijeđe.
S druge strane, kao kreativac, u praktičnom dijelu napravio sam nekakvu svoju standardizaciju, koje se držim, i u tim okvirima sam tada pokušavao – sad već mogu reći da sam uspio – oživjeti tradiciju koja je faktički mrtva petstotinjak godina. Mislim da je moj rad za sada već pristojan doprinos u vaskrsenju te tradicije, uskrsnuću po standardima na kojima je ona počivala, ali u ovom slučaju i u kontekstu vremena u kojem mi živimo.
Naravno, sve što napravim je dio ili rezultat moje lične kreativnosti i senzibiliteta, što, ako neko drugi bude radio ili radi nešto tako na istom tom tragu, vjerovatno će postojati određene razlike, ali bih volio da ne ostanem usamljen u tome… A, ako ostanem, mislim da sam već uradio dovoljno u tom smislu oživljavanja tradicije i u jednom drugačijem iščitavanju stećka kao skulpture.
RSE: Postoji li neki bosanski stećak u Australiji?
Fejzić: Da, bosanski stećak postoji u Australiji, i to ispred najvažnijeg, u političkom smislu, mjesta u Australiji, to je australski parlament i vlada u Kanberi (Canberra). U jednom od parkova ispred tog velikog arhitektonskog kompleksa je i naš bosanski stećak, stećak kojeg autorski potpisujem, koji je upravo jedan od tih stećaka koji nastaju kao nastavak tradicije, ne samo kao omaž tradiciji ili kopija, reprodukcija, replika postojećeg stećka u Bosni i Hercegovini.
Jedan bosanski stećak je napravljen od australskog kamena, na australskom tlu, koji je možda interesantan na više nivoa zbog svojih nekakvih osobina, zbog više razloga, ali najvažnije, čini mi se, zato što simbolički predstavlja, volim reći, bh. multidimenzionalni identitet, ne samo multikulturalni.
Imamo mi više dimenzija u svakom smislu, ne samo kulturološki. Taj stećak je simbolička predstava bosanskohercegovačkog prisustva na tlu Australije. Kao takav je od Australije prepoznat i mi smo tu dobili jednu vrlo lijepu i značajnu poziciju u parku u kojem, uz nas, postoje još samo skulpture koje su pokloni Vlade Kine i Vlade Izraela.
RSE: Otkud ta ljubav prema stećku ili stećcima?
Fejzić: Prije svega kao Bosanac, pokušavam biti sve svjesniji naše tradicije i istorije, ne da bih živio istoriju, nego nam treba uvijek taj korak unazad da bismo bili spremniji za napraviti korak unaprijed, a svima su puna usta tog pogleda u budućnost i mislim da za pogled u budućnost moramo znati odakle dolazimo.
S druge strane, kao kreativac, iako sam u vizualnim umjetnostima, konkretno u skulpturi, najviše svoj na svom. Inspirisan sam muzikom i svim onim što se dešava u muzici, bilo da je riječ o klasičnoj muzici ili nekom od savremenijih muzičkih izraza.
Led Zepelin (Zeppelin) je nešto čega sam fan od momenta kada sam počeo kupovati gramofonske ploče, nekada davno, u prošlom vijeku. I stećci su meni, za moj izraz, ono što je, recimo, Zepelinima bluz (blues), dakle, nešto što je i oslonac. Nešto u čemu i funkcionišem kad pravim svoje stećke, ali čak i kad pravim neki autentičniji izraz, kad radim nešto što je odmaknuto od stećka, čak i kad se radi i o klasičnoj skulpturi.
Sve više u svemu tome nalazim vizuelni jezik, nalazim mostove, čak i kada radim niz drugih različitih stvari u umjetnosti osjetim da se stećak sve češće pojavljuje tu, čak i nepozvan, utiče na moj rad. Često mi se čini da je teško nekome sa strane naći tu vezu, ali ja sam stalno na tom nekom “propuhu”.
RSE: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je pripremilo sjajan projekat, prenos znanja bh. ljudi koji žive vani u svoju domovinu, posebno mladim. Vi ste se među prvima prijavili. Da li ima tu konkretnih rezultata?
Fejzić: Ja sam i prvi čovjek koji je “uletio” u cijeli taj projekat. Moj angažman je još uvijek u toku. Još nismo sumirali rezultate. Mislim da je važno ovom prilikom reći da je projekat rađen pod pokroviteljstvom Vlade Švicarske, bh. partner je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, kao i Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Program za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP).
Dakle, imamo četiri “krova” za cijelu akciju i sve aktivnosti. Ja sam ušao u sve to želeći ponuditi sve što znam i mogu. Jedna od mojih ambicija, a mislim i ambicija nekih ljudi ovdje, jeste da se u dogledno vrijeme konačno oformi i doktorski studij na Akademiji likovnih umjetnosti. Šteta je da još ne postoji, a mislim da ima dovoljno kvalitetnih ljudi s kojima bi se mogao napraviti jedan dobar tim, koji bi mogao osmisliti sve to.
Konkretnije o tome šta smo sve uspjeli uraditi – u saradnji s Akademijom likovnih umjetnosti i profesorima, u ovom slučaju je mala rekonstrukcija srednjovjekovne radionice, da bi se studenti skulpture i studenti koji se školuju za restauratore i konzervatore, upoznali sa osnovama srednjovjekovnog bosanskog klesanja. Sad smo već pri završetku same radionice i počinjemo razmišljati šta bi se moglo u budućnosti u tom smislu raditi da bismo mogli imati i bolje rezultate i radionicu koja bi možda mogla postati, ne samo jedan “desantni” upad na Akademiju, nego možda i dio programa Akademije, ali o tom – potom.
Konkretni rezultati su niz radova studenata koji su izvedeni u manjim komadima kamena, različite kreativne vježbe ili vježbe na kojima su se radile replike. Možda i važniji dio je što ćemo ostaviti Sarajevu spomenik posvećen Marian Vencel (Wenzel), koja je, iako zvanično Britanka i Amerikanka, bila, slobodno mogu reći, jedna od većih Bosanaca koje je Bosna uopšte imala, a jako je važna za artikulaciju i proučavanje naše srednjovjekovne umjetnost, jer je izučavala istoriju Bosne u srednjem vijeku.
Za temu doktorske disertacije izabrala je problematiku srednjovjekovnih stećaka. Tema njenog doktorata “Ukrasni motivi na stećcima” rezultat je dugogodišnjeg istraživanja kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Ona je pomogla u definisanju onoga što danas možemo zvati bosanskim stilom. I zaslužila je sjećanje, odnosno spomenik u Sarajevu.
