U optužnici protiv pomagača Ratku Mladiću, koju je srbijansko tužilaštvo dostavilo BIRN-u nakon što ju je prvobitno označilo kao državnu tajnu, navodi se da je Mladić prilikom skrivanja u Beogradu imao pomoć Jugoslovenske narodne armije (JNA).
Optužnica, koja je BIRN-u dostavljena u redigovanoj verziji uprkos tome što je srbijansko tužilaštvo prvobitno tvrdilo da je to povjerljiv dokument, sugeriše da je JNA pružala pomoć bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) dok se 2002. kao bjegunac skrivao u Beogradu.
U optužnici protiv Mladićevih pomagača, koji su u avgustu oslobođeni optužbi da su ga skrivali, navedeno je da je Jovan Đogo, penzionisani pukovnik VRS-a, osumnjičen da je u junu 2002. vozio Mladića u bazu JNA u Beogradu, nakon čega je general vojnim vozilom prebačen u privatni stan drugog optuženika.
Tužilaštvo u optužnici tvrdi da se Mladić između 2002. i 2006. nekoliko puta selio iz jednog u drugi stan, ali ne spominje da je boravio u kasarni u beogradskom predgrađu Topčider u isto vrijeme kada su tamo 2004. godine ubijena dva mlada vojnika.
Nijedna istraga do sada nije utvrdila ko je ubio ta dva vojnika – Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića – niti da li je njihova smrt na bilo koji način povezana s Mladićem.
BIRN je prvi put zatražio optužnicu protiv Mladićevih pomagača 29. septembra, ali je Tužilaštvo zahtjev odbilo jer je dokument klasifikovan kao povjerljiv.
“U gore spomenutom slučaju postoji velika opasnost za društvo zbog kriminalnih radnji koje su mogle rezultirati ugrožavanjem međunarodne reputacije i statusa Republike Srbije”, navelo je Tužilaštvo u pisanom odgovoru na BIRN-ov zahtjev.
BIRN je objavio izvještaj o kategorizaciji tajnosti dokumenata, nakon čega je Tužilaštvo promijenilo mišljenje i odobrilo BIRN-ov zahtjev odlukom donesenom 23. novembra.
BIRN je upitao Tužilaštvo zašto je promijenilo svoju odluku, ali nije dobio odgovor na to pitanje.
Mladić seli iz stana u stan
Kompletni detalji o tome kako je Mladić skrivan u Beogradu tek se trebaju saznati s obzirom da je optužnica koju je dobio BIRN jako redigovana.
Redigovani dokument, međutim, donekle pomaže u rekonstrukciji Mladićevog kretanja u srbijanskom glavnom gradu između 2002. i 2006. godine, te nagovještava njegov rastući strah od hapšenja. Sud za ratne zločine u Haagu izdao je 1995. optužnicu protiv njega, a on je naredne godine iz Bosne i Hercegovine pobjegao u Srbiju.
Tužilaštvo je tvrdilo da je penzionisani pukovnik Jovan Đogo sredio da Mladić tokom juna 2002. boravi u stanu Ratka Vučetića, penzionisanog mornaričkog kapetana i Mladićevog školskog druga. Vučetić je bio optužen da je obezbijedio dvije sobe Mladiću i još jednom navodnom pomagaču – Saši Badnjaru, koji je bio tjelohranitelj lidera vojske bosanskih Srba.
Nakon toga Đogo je navodno premjestio Mladića u iznajmljeni stan, gdje je ostao do 1. oktobra. Navodi se da je Mladiću tu pomagao Stanko Ristić, penzionisani potpukovnik srbijanske armije, koji je pokrivao stanarinu u iznosu od 250 do 300 eura.
Nakon toga je Mladić premješten u stan u Novom Beogradu, gdje je trebalo da ostane do februara. Međutim, on je stan napustio u žurbi nakon samo mjesec i po, kada se na vratima pojavila policija radi provjere nepovezane s njim.
Pošto je morao brzo reagovati, kako se navodi, Đogo je u novembru 2002. premjestio Mladića u stan Marka Lugonje, penzionisanog oficira vojske bosanskih Srba. Međutim, tu je mogao ostati samo četiri do pet dana, do vraćanja Lugonje sa liječenja na Vojnoj medicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu.
Lugonja je jedini optuženi koji se izjasnio krivim na suđenju, te je osuđen na šest mjeseci zatvora.
On je sudu rekao da je primio Mladića na insistiranje Zdravka Tolimira, još jednog bivšeg komandanta bosanskih Srba, za koga se smatra da je bio mozak cijele operacije Mladićevog skrivanja.
“Iskreno, ja baš nisam bio za to, i tako sam rekao i na sudu. Pitao sam postoji li alternativa, ali [Tolimir] je rekao ne”, izjavio je Lugonja 2007. godine za srbijanski sedmični list NIN.
Tolimir nije bio optužen za svoju navodnu ulogu u Mladićevom skrivanju. Uhapšen je 2007. i izručen Haagu, gdje je 2012. osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu za genocid u Srebrenici. Umro je u zatvoru prošlog februara.
Mladićev boravak u narednom stanu takođe je trajao samo pet dana. U jednom očigledno očajničkom činu, Đogo je rekao svjedoku, čije ime je redigovano u optužnici dostavljenoj BIRN-u, da je želio posjetiti svjedokovu majku kako bi joj izjavio saučešće zbog smrti njenog muža.
Međutim, kada je svjedok odvezao svoj “Ford Explorer” na dogovorenu adresu, u njegovo vozilo je ušao Mladić, nenajavljeno i bez ikakvog objašnjenja. Nakon toga, svjedok je ipak odvezao vozilo do kuće svoje majke Ljiljane Vasković, a onda je Mladić tamo ostao 15 dana.
Vasković je, sa svojom djecom Bojanom i Tatjanom, bila optužena da je sklonila Mladića i kupovala mu neophodne namirnice.
Tužilaštvo je navelo kako je, nakon Mladićevog odlaska, Vasković održala još sastanaka sa dvoje drugih optuženika kako bi organizovali pomoć za odbjeglog generala.
U optužnici se navodi da je ona “upozoravala saučesnike [čija imena su redigovana] putem SMS-a da ne sarađuju sa srbijanskim državnim vlastima u pronalaženju Ratka Mladića”.
Plaćena stanarina i računi, obezbijeđen telefon
Prema optužnici, situacija se naizgled stabilizovala nakon novembra 2002, kada je Đogo navodno opet pronašao stan za unajmljivanje. Mladić je tamo ostao od februara ili marta 2003. do 31. decembra 2005. godine.
Tvrdi se da je Mladića tamo odveo Borislav Ivanović, koji je navodno od Saše Badnjara preuzeo ulogu tjelohranitelja i skrbnika. Ivanović je bio optužen da je Mladića vozio u nekoliko drugih stanova tokom tog perioda i da ga je snadbijevao raznim brojevima mobilnih telefona.
Optužnica tvrdi da se još jedan pomagač pridružio tom krugu u junu 2005. godine. Predrag Ristić, najstariji sin Stanka Ristića, bio je optužen za pokrivanje Mladićeve stanarine u iznosu 400 eura, plaćanje njegovih računa, povremeni obilazak bivšeg komandanta, pa čak i popravke stvari u stanu.
Prvobitna optužnica nije uključivala Blagoja Govedaricu, koji je kasnije optužen za pomaganje u Mladićevom skrivanju, i oslobođen optužbi skupa sa drugim optuženicima.
U optužnici je Tužilaštvo zatražilo od Suda da uzme u obzir da su djela optuženika “predstavljala prijetnju međunarodnoj poziciji i statusu Srbije i njenih građana”.
U avgustu ove godine Apelacioni sud Srbije oslobodio je sve optužene osim Lugonje, koji je osuđen na šest mjeseci zatvora poslije priznanja krivice.
Nakon što je Srbija uhapsila njegove jatake 2006. godine, Mladić je odlučio da potpuno odustane od postojeće mreže, vjerujući da je kompromitovana, te se za pomoć obratio svojoj rodbini.
Konačno je uhapšen 2011. u selu Lazarevu, na sjeveru Srbije, i izručen kako bi mu bilo suđeno pred Tribunalom u Haagu.
Tribunal ga je 22. novembra ove godine proglasio krivim za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine, te osudio na doživotnu kaznu zatvora.
Mladićev pravni tim je najavio ulaganje žalbe na prvostepenu presudu.
