Da je na bužimskom ratištu septembra 1994. godine u toku akcije “Breza 94”, kojom je komandovao, uz njegov džip, vojnu uniformu i torbu sa kartama uhapšen i sam general Ratko Mladić, vjerovatno da bi genocid u Srebrenici jula 1995. godine bio izbjegnut. Mladić je tada ranjen i uspio se izvući sa ratišta.
A o potpunom desetkovanju snaga Vojske Republike Srpske na područjima bužimskog ratišta svjedoče dokumenti i predmeti zaplijenjeni u okviru kontranapada pripadnika 505. viteške brigade pod komandom ratnog heroja Izeta Nanića, koji se nalaze u Muzeju 505. viteške brigade u Bužimu.
Ekipa Anadolije je posjetila Muzej gdje je izložena kapa pronađena u zaplijenjenom vozilu koje je pripadalo generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, registarske tablice, ali i brojna lična dokumentacija učesnika na strani VRS-a iz koje je vidljivo da su dolazili kako sa prostora istočne Bosne, tako i iz okupiranih dijelova Hrvatske.
Jedan od zaplijenjenih dokumenata je i lična karta Save Sokanovića, iz Han-Pijeska, tadašnjeg načelnika Sektora za moral, vjerske i pravne poslove i ujedno pomoćnika načelnika Generalštaba VRS-a, što jasno svjedoči o tome kolika je za VRS bila operacija “Breza 94”.
Nakon rata, bio je jedan od trojice rukovodilaca Sekretarijata Stalnog komiteta za vojna pitanja Bosne i Hercegovine i savjetnik ministra odbrane Bosne i Hercegovine. U čin general-majora unaprijeđen je 28. oktobra 1998. godine, a u čin general-potpukovnika 20. marta 2001. godine. Nakon penzionisanja, preselio je u Srbiju.
U Muzeju 505. viteške brigade nalazi se i zaplijenjeni PAM 12,7 milimetara sa uništenog tenka, koji se nazivao voz smrti “Siva munja”, uništen u rejonu Ćulmaka 12. septembra 1994. godine tokom kontranapada. Tenk T-55 je bio veoma značajan za VRS, jer se koristio u snimanju brojnih spotova kojim su se veličali uspjesi VRS-a na ratištima.
O značaju bitke koja se vodila na bužimskom ratištu, za Anadoliju je govorio Samir Abazović, nekadašnji pripadnik izviđačkog voda “Gazije” u sastavu 505. viteške brigade.
– S ove vremenske distance kada pogledamo, to je jedna od najznačajnijih bitaka koje su vođene na ovim prostorima kojima je komandovao sam ratni zločinac Ratko Mladić. Akcija “Breza 94”, koja je otpočela slobodno možemo reći 1. septembra 1994. kada su združene snage Vojske RS-a i tzv. Srpske krajine krenule sa ofanzivom na području Bosanske Bojne, što je imalo vjerovatno za cilj da razvuku snage 505. brigade, da bi oni nakon tri dana udarili na pravcu Sip-Radoč-Križ – kaže Abazović.
Operacija “Breza 94”, navodi Abazović, prvih dana se moglo vidjeti, bila je veoma značajna. To, navodi on, posebno s obzirom na to da je bio koncentrisan veliki broj pješadije kao i artiljerije, prvenstveno tenkova, haubica i svih mogućih artiljeriskih oruđa.
– Bio je to prvi pokušaj neprijatelja da na području Križa pokuša sa tenkovskim probojem. To smo osujetili, spremno ih dočekali i uspjeli onesposobiti jedan tenk i zaustaviti taj prvi udar koji je bio na tom dijelu. Nakon deset dana iscrpljujuće borbe, a zbilja tih dana tuklo je iz svih mogućih oružja, artiljerijskih, koja su se mogla upotrijebiti – od tenkova, haubica, raketa, na kraju su uključeni i helikopteri – komandant Izet Nanić je pretpostavio da se radi o veoma opsežnoj akciji, odnosno operaciji i uočilo se da sa istom rukovodi sam ratni zločinac Ratko Mladić. Nakon deset dana iscrpljujuće borbe, kada nam je ponestajalo i samog ljudstva i municije, materijalno-tehničkih sredstava, komandant je učinio jednu veoma hrabru odluku, da pripadnici 505. brigade sa oko 300 naoružanih boraca, uključujući “Hamze”, “Gazije” i jurišni bataljon, krenemo u kontranapad – priča Abazović.
Nanićeva visprenost promijenila tok akcije
Ističe da je 11. na 12. septembar u rejonu Šajrovačkih vrata, u ranim jutarnjim satima, njegova jedinica, izviđačko-diverzantski vod “Gazije” bio zadužen da izvrši, sprovede jedinice “iza leđa” srpske vojske i da faktorom iznenađenja napravi akciju kojom bi neutralisali njihove, prije svega, artiljeriju i komandna mjesta.
– S obzirom na to da smo došli u podnožje Šajrovačkih vrata gdje nismo očekivali da će spustiti svoje rovove jedno stotinjak metara ispod podnožja brda, tako da u tom momentu nismo mogli nači siguran prolaz, jer bi 300 ljudi iza neprijateljskih leđa bilo u opasnosti. U traženju rješenja kako da to izvedemo oni su krenuli u sveopći napad na naše linije. Dok smo mi faktički bili na njihovim prvim linijama, oni su na Križu krenuli sa tenkovima i jedan je bio već gotovo ušao u naše rovove. U tom momentu komandant Nanić je putem radioveze zatražio od nas krenemo u napad iz razloga što neprijatelj u tom slučaju ode za Bužim. Krenuli smo frontalno, uništivši rov i za 20-ak minuta uspjeli smo ovladati sa komplet artiljerijom koju su oni imali na tom području – prepričava tok borbe Abazović.
Tom prilikom su, veli on, uspjeli zarobiti jedan tenk, jedan uništiti, dok su se ostali uspjeli izvući, jer, kako ističe, nisu uspjeli prići da zatvore dio kojim su se izvlačile srpske snage.
– Ono što je bilo na neki način otežavajuća okolnost jeste da je komandant sa druge strane poslao jednu jedinicu koja je trebala od strane UNPROFOR-a da dočeka srpske snage koje budu bježale. Međutim, morao je kada su oni krenuli na naš napad, da je vrati nazad kako bi ojačao naše linije i kako oni ne bi ušli prema Bužimu. Ono što ja kao učesnik toga mogu reći, jeste da je 505. viteška brigada udarala i u svoje napade kretala u sami sabah. Taj dan nismo uradili na takav način, a da jesmo, vjerovatno bi na taj dan našli sve elitne jedinice skoncentrisane na jednom mjestu i onda je pitanje kako bi se ta akcija završila. Na ovakav način oni su već bili na našem položaju, mi smo iza njihovih leđa uzeli artiljeriju, komandna mjesta, vezu i sve ostalo, tako da su se oni našli u jednoj vrsti rasula da više nisu znali ni gdje se nalaze – navodi Abazović.
Prilikom izlaska, na Šajrovačkim vratima, gdje je bio smješten centar veze i sva vozila srpskih snaga, kaže Abazović, kasnije će saznati da su tu bila i vozila od generala Ratka Mladića i Momira Talića.
– Mi tog momenta nismo znali da je on, Mladić, tu negdje, u blizini. Tek nakon zarobljavanja jednog od vozača koji je vozio taj džip saznali smo da je tu negdje bio i sam Mladić. Vjerovatno je uspio za dlaku izbjeći našim snagama. Sigurno, da smo tada uspjeli uhapsiti, zarobiti ili likvidirati generala Ratka Mladića, postavlja se pitanje kakav bi tok rata bio dalje i da li bi taj krvolok napravio Srebrenicu i sve ostalo što je napravio – kaže Abazović.
U akciji “Breza 94”, navodi Abazović, uništen je tenk T-55 pod nazivom “Siva munja” koji je bio na mnogim ratištima.
– Uspjeli smo uništiti tenk, posada je pobjegla. Tenk se i sada nalazi na teritoriji Hrvatske. Vjerujem da ćemo sa Ministarstvom odbrane Hrvatske iskoristiti priliku da taj tenk izvučemo i da ga postavimo na dijelu gdje su dolazili tenkovi, na dijelu Križa gdje sam bio direktni učesnik bitke, a gdje je tenk stigao na 30 metara do našeg rova. Samo sreća nas je spasila da je jedan od boraca uspio da ga pogodi. Inače, taj dan bi nas sigurno pregazio, jer mi se nismo bili spremni tući, a oni su toliko jurišali i pješadija i tenkovi da bi sigurno tok bitke bio drugačiji, ali hvala Bogu, mi smo uspjeli da onesposobimo i zaustavimo to – navodi Abazović.
Akcijom rukovodio Mladić
Direktni učesnik bitke u sprečavanju pada Bužima bio je i Šefik Veladžić, kao komandant jurišnog bataljona 505. viteške brigade. Za Anadoliju kaže kako je, iako je bio ranjen par mjeseci prije toga, trudio se da pomogne i komandantu i jedinici kako bi se spriječio genocid na tom prostoru.
O samom toku presudne bitke i njenim počecima, Veladžić navodi da nakon što združene snage Fikreta Abdića i srpske vojske nisu uspjele slomiti 5. korpus, odnosno nakon što su pripadnici tog korpusa porazili snage Abdića i oslobodili Veliku Kladušu 21. augusta 1994, uslijedile su pripreme za radikalnu akciju “Breza 94” kojom je rukovodio direktno Ratko Mladić.
– Akcija “Breza 94” je počela na našim prostorima još 4. augusta, tako što su prvo izveli napad borbenim dejstvom, na područje Bosanske Bojne kako bi razvukli naše snage, znajuči da mi kontolišemo, odnosno branimo taj rejon. Dobro je znao Ratko Mladić da će intervencija 505. brigade biti na tom području i tako je i bilo. Nakon napada 1. septembra 1994. godine u rejonu Bosanske Bojne i djelimičnog uspjeha srpskih snaga uslijedila je kontraofanziva 505. i potpuno ovladavanje prostorom, odnosno linijom odbrane u Bosanskoj Bojnoj i vraćanje neprijatelja na polazne položaje, odnosno razbijanje neprijatelja u tom području. Nakon toga, slijedi njihovo izviđanje na području Radoča gdje su neprijatelji već u momentu kada su izvodili dejstva na Bosanskoj Bojnoj imali jedinice koje su vršile razminiranje prostora ispred naše linije odbrane i uvođenje snaga u širem rejonu područja Radoča. Tako je 4/5. septembra izvršen prvi napad na Radoč i srećom da su naše jedinice bile budne i primijetile neprijateljske izviđače, blokirale prvu udarnu grupu koja je došla na liniju da bi 5. već krenula opšta ofanziva na Bužim – navodi Veladžić.
On ističe da je ofanziva trajala osam dana, ali da je treći-četvrti dan primijećen Ratko Mladić, i to dok je komandant 505. viteške brigade vršio izviđanje, odnosno dok je posmatrao liniju sa koje dolaze neprijateljske pozicije.
– I komandant Nanić je tada znao da je to radikalna operacija, da to nije lokalnog karaktera akcija i šta slijedi. U vezi s tim je izvršio sve moguće predradnje da se spriječi proboj neprijatelja. Tako je ojačao linije odbrane, iako smo imali svakodnevna granatiranja, cjelodnevne napade na linije odbrane, gotovo kidisanje neprijateljskih snaga. Nismo ni znali s čim sve raspolaže Ratko Mladić u tom momentu do same kontraofanzive. Rahmetli Meho Bašić, obavještajac u brigadi, sa grupom izviđača 11. septembra otišao je da izvidi teren mogućeg ubacivanja naših diverzanata u borbeni raspored neprijatelja. Komandant Nanić 11. septembra donio je odluku da se ide u kontranapad s obzirom na to da nismo više imali ni municije ni sredstava da se branimo. Imali smo i gubitke, izbačene iz stroja, ranjene, tako da smo morali pregrupisati snage i krenuti u odsudnu bitku. Komandant Nanić je procijenio da ne možemo izdržati više braniti, jer ukoliko bi ostali još dva dana tim tempom kojim je neprijatelj napadao, jednostavno se više ne bismo imali čime se braniti – navodi Veladžić.
Naređen pokolj u Bužimu
Veladžić navodi kako je 12. septembra izvršen kontranapad, te da su uvedene jedinice sa oko 300 boraca koji su ušli direktno u borbeni raspored neprijatelja, dok je još nekih 150 bilo pridodato u ispomoć tom napadu.
Srećom, kaže Veladžić, da je komandant Nanić dobro procijenio i izvršio udar na ključnom mjestu gdje je razbijeno neprijateljsko komandno mjesto.
– Samim tim, onesposobljena je daljnja upotreba srpskih jedinica iako je neprijateljski komandant Ratko Mladić imao sve što je bilo najbolje u srpskoj vojsci. To svejdoči dokumentacija koju smo zarobili prilikom kontranapada. Zarobljena su dva džipa i generala Talića i Mladića, Mladićeva uniforma, vojna torba sa kartama, sa ratnim dnevnicima iz kojih smo tek onda vidjeli sa čime je raspolagao Ratko Mladić. U jednom od tih dnevnika piše da je u Ivanjskoj prije otpočinjanja akcije držao koordinaciju sa komandantima na kojoj je bio i Fikret Abdić. Tada je Mladić rekao da je tu sve najbolje što ima srpska vojska. Moramo, naglasio je tada Mladić, za sedam dana ući u Bužim, slomiti kičmu 5. korpusa i za 15 dana bužimskom gredom spojiti se sa snagama u Bihaću. Posebno, kaže, što se navodi u dokumentima koje smo zaplijenili, da u Bužimu ne smije ostati ni pile, ne smije ostati ni cigla neprevrnuta. To ukazuje na to šta bi se desilo Bužimljanima da je uspjela operacija ‘Breza 94’ kojom je rukovodio direktno Ratko Mladić. Hvala Bogu, da je taj dan u kontranapadu razbijena njegova armada, da je taj dan ranjen Ratko Mladić. U prvom momentu nismo znali za to, ali nakon zarobljavanja njegovih vojnika, odnosno jednog od vozača, onda nam je on prenio da je Ratko Mladić ranjen i da je vozilom uspio se izvući – navodi Veladžić.
Prvo je, kaže Veladžić, Mladić lutao po šumama iznad Radoča, a igrom slučaja uspio je izbjeći pripadnike 505. viteške brigade, i to za samo desetak minuta.
– Imali smo, na neki način, peh, jer je jedan od izviđača koji je vodio dio te naše grupe bio ranjen i dok se on sanirao, dok su se pregrupisale snage, Mladić se uspio izvući. Kamo sreće da smo ga uspjeli uhvatiti, vjerovatno se ne bi desilo ono što je bilo u Srebrenici i pitanje je kako bi se odvijao rat poslje toga u BiH. Sa ovim dokumentima koje smo zarobili jasno se ukazuje na to šta su bile namjere Ratka Mladića i šta bi se sve desilo u Bužimu. To pokazuje ono šta se desilo poslije, u Srebrenici. Zasigurno manje zlo ne bi bilo u Bužimu imajući u vidu da je na koordinaciji gdje se izdaju zadaci jasno dao naredbu svim jedinicama da u Bužimu ne smije ostati – ni pile. Šta se tu treba dodati, već da je to radikalno bilo istrebljenje Bužimljanja u korijenu. Hvala Bogu pa to nije uspio, jer je komandat Izet Nanić dobro vodio odbranu Bužima i tog područja, a potom dobro pipremio jedinicu za kontranapad i nadmudrio i pobijedio i Talića i Mladića. U kasnijem periodu i Legiju, Kobca i sve ostale takozvane srpske ratnike. Silu je nadmudrio. Nažalost, i on, komandant Nanić je dao život za ovu državu – navodi Veladžić.
Činjenica je, kaže sagovornik AA, da su i pripadnici 505. viteške brigade imali gubitke u operaciji “Breza 94”, ali računajući na sve ono što je srpska vojska imala u tom momentu, napominje, da su “prošli još dobro za razliku od srpske strane”.
Napadi i sa okupiranih dijelova Hrvatske
Jer, navodi Veladžić, po informacijama UNPROFOR-a, nakon te operacije, odnosno kontranapada 505. viteške brigade, srpske snage su kao nestale vodile 396 ljudi, što ukazuje na to kakav je bio tempo tog napada i kontranapada.
– Imali su puno sreće da nismo imali dovoljno snaga da zatvorimo sve izlaze koje smo bili planirali. U jednom momentu komandant Nanić je bio poslao dva voda ljudi, planirajući kuda će izaći neprijateljske snage i bio je u pravu, procjene su mu bile tačne, jer su sve snage išle prema UNPROFOR-u. Tražio je od komande još dvije čete, međutim nije bilo snaga da se pošalje, kako bi zatvorio taj izlaz, a kako bi onesposobio sve te neprijatelje. Nakon povlačenja ta dva voda prema neprijatelju, glavne vatrene tačke na koje su kidisali neprijatelji, naše snage su došle u poziciju da ih blokiraju i tako da su u tom momentu uspjeli da likvidiraju 28 specijalaca koji su bili dobro naoružani i opremljeni i uglavnom to su bile jedinice sa strane, diverzantske jedinice koje su bile u RS-u i tzv. SAO Krajini. Posebno moram naglasiti SAO Krajine, s obzirom na to da je na Ćulmaku, glavnom mjestu Ratka Mladića na granici sa Hrvatskom, tenk koji je onesposobljen, tzv. voz smrti “Siva munja”, njihov tenk iz spota. On se nalazi na teritoriji Hrvatske. To dokazuje da su napadi bili kooridinirani i iz Hrvatske i RS-a, ne samo sa jedne strane. Uspjeli smo sačuvati i odbraniti prostor, prije svega, zahvaljujući hrabrosti boraca, ali nadasve sposobnosti komandanta Izeta Nanića, prvo u organiziranju odbrane i osmišljavanju kontranapada. Udario je u srce Mladiću i onesposobio srpsku vojsku u tom momentu – priča Veladžić.
Kaže kako u potpunosti ne može se nikada zadovoljiti pravda, pa tako ni izricanjem presude u Haškom tribunalu optuženom za ratne zločine Ratku Mladiću, koje je zakazano za 22. novembar.
– Ako pogledate slike u prostorijama Muzeja 505. viteške brigade, nama ne može niko vratiti ove saborce, naše drugove. Ako pogledate u kojem periodu su izginuli, uglavnom između 18 i 30 godina, u najboljem životnom dobu, ako imamo 600-700 trajnih RVI, 3.500 ranjenih samo u našoj brigadi ne računajući sve ostale jedinice u 5. korpusu, ne možemo reći da ćemo biti zadovoljni i osuđujućom presudom. No, barem malo možemo imati satisfakciju za to i očekujem zaista, ne želim da vjerujem da može biti druga presuda nego osuđujuća. To posebno i s obzirom da je i u dokumentaciji koja je zapljenjena jasno pokazuje kakva je bila namjera Ratka Mladića, šta je htio uraditi od Bužima, šta je sve bilo planirano, kao i šta je sve uradio širom BiH, kao što je Srebrenica, na to se moramo podsjećati. Kamo sreće da smo ga tada uhvatili, zarobili, vjerovatno se ne bi desilo ono što se desilo u Srebrenici. Očekujem osuđujuću presudu i doživotni zatvor za Ratka Mladića – rekao je Veladžić.
Muzej čuva autentične dokumente
O onome što sadrži Muzej 505. viteške brigade za Anadoliju je govorio je i njegov kustos od 1995. godine Bećir Kovačević, inače, pripadnik bataljona specijalne namjene “Hamza”.
Sve je, kaže on, krenulo 1994. godine naredbom Generalštaba Armije BiH da svaka brigada treba da oformi muzejske sobe, pa je tako i 505. viteška brigada krenula u realizaciju.
– Uspjeli smo da očuvamo do sadašnjih dana da ne zaboravimo herojsku borbu 1992.-‘95. godine, da ne padne u zaborav istorija Bošnjaka koji su se borili na ovim prostorima. Značaj svih dokumenata je zapravo velika vrijednost, a pogotovo dio koji se odnosi na operaciju “Breza 94”, jer je sigurno bila presudna ne samo za Bužim, Bosansku krajinu nego i za čitavu BiH. Jer, veliko je pitanje da je neprijatelj i ratni zločinac Ratko Mladić koji je vodio operaciju uspio u svojim idejama da ih ostvari sada bi bila velika Srbija i mi ne bismo bili gdje jesmo. To je jedna od istorijskih bitaka i s ponosom mi to čuvamo i predstavljamo svim generacijama, da se ne zaboravi šta se desilo od 4. do 12. septembra, ali i tokom i svih drugih bitaka. Ta bitka, ‘Breza 94’ je za nas bila presudna, ali i za BiH. Jer je ratni zločinac Mladić u svom dnevniku naveo jasno da ni pile živo ne smije ostati. Znači trebalo je sve pobiti i poklati – kaže Kovačević.
On kaže i kako je zato veoma važno čuvanje sjećanja na ljude koji su odbranili ovaj dio BiH, kroz muzejsku postavku.
– Ljudi koji su dali svoje živote, dali dijelove tijela i na sve moguće načine uspjeli da pomognu u odbrani države BiH. Mi to danas s ponosom čuvamo i predstavljamo ljudima da mogu da dođu da se uvjere u herojsku borbu 505. viteške brigade – kaže Kovačević.
Kaže kako postoji i vizualni prikaz Muzeja 505. viteške brigade na internetu. Ali, smatra da je najbolje za sve zainteresirane da dođu i posjete Muzej i uvjere se u originalnost svih dokumenata, originalnost svega onoga što posjeduju.
– Imamo mali prostor da bi sve mogli izložiti od neprijatelja i domaćih izdajnika koji su bili protiv Armije RBiH. Jedan od najžalosnijih primjera jeste da je dnevnik Ratka Mladića koji je zarobljen, džip, prebačen u korpus i nismo dobili nazad. Jedan dio je sačuvan. To je kapa koja je pronađena u njegovom vozilu i jedan dio dokumenata – ističe Kovačević.
Fotografije 473 poginula borca
Nema nikakve kazne, kaže Kovačević, koja se može odrediti za patnje, ne samo naroda Bosanske krajine nego cijele BiH.
– Ne može se nikako vratiti mladost, dijelovi tijela. Ali, se može približno zadovoljiti pravda da se osude zločini koji su činjeni. S ponosom opet kažem da, ne samo 505. viteška brigada, nego Armija RBiH nije činila zločine, nego su se samo branili – navodi Kovačević.
Na području Bosanske krajine, odnosno 5. korpusa, kaže Kovačević, bili su u okruženju 1.201 dan i uspjeli su da prežive na tim prostorima.
– Žalosno je da svakim danom pada u zaborav ratni period 1992.-1995. Sloboda nam nije pala s neba. Neko je morao da uzme pušku da se brani i da odbrani ovu državu. Ovdje, u ovoj sobi Muzeja 505. viteške brigade je najbolji pokazatelj da su 473 momka dali život u temelje države BiH, da ima preko 500 RVI. Čuvamo sjećanje na njih, jer je ta sloboda bila skupa. Svi ljudi koji imaju želju da dođu, da posjete Muzej 505. viteške brigade, a posebno mlađe generacije, dobro su došli. Ne trebamo nikoga da mrzimo, ali treba da gajimo svoje uspomene i ne smijemo zaboraviti šta nam se desilo u periodu 1992.-1995. godina. Sa svima moramo graditi suživot u našoj državi BiH, to mora da postoji, ali mora da postoji i prava istina da bošnjački narod nije bio okupator nego da je branio svoje i svoju zemlju, svoje kuće i nije dozvolio da se država podijeli – navodi Kovačević.
U okviru Muzeja 505. viteške brigade nalazi se i ratna radna soba komandanta 505. viteške brigade Izeta Nanića. Odlikovan je “Zlatnim ljiljanom”, najvišim priznamnjem za učešće u redovima ABiH, a posthumno mu je dodijeljeno priznanje “Orden heroja oslobodilačkog rata” 1998. godine i unaprijeđen je u čin brigadnog generala.
