Skulptura logoraša pognute glave i ruku svezanih na leđima, koju je u logu 1992. napravio Hasan Osmančević iz Sanskog Mosta, otišla je u svijet.
Jedan od najtežih momenata za nas logoraše bio je stav koji smo morali zauzimati – glava pognuta na dolje, a ruke svezane na leđima – prisjeća se Hasan Osmančević iz Sanskog Mosta svojih 210 paklenih dana provedenih 1992. godine u logoru Manjača na istoimenoj planini kod Banje Luke.
Iako je od zatvaranja logora u Bosni i Hercegovini (a tokom proteklog rata bilo ih je najmanje 200) prošlo više od 20 godina, a preživjeli logoraši vratili se kućama, logoraš spuštene glave i svezanih ruku, koji svjedoči o golgoti koju su preživjele desetine hiljada zatočenika i dalje se može vidjeti širom svijeta. Riječ je o drvenoj figuri koju je tokom zatočeništva na Manjači od maja do augusta 1992. godine napravio Hasan Osmančević, jedan od 6.000 zatočenika u tom logoru.
Danas, 9. maja, dan koji bivši logoraši obilježavaju kao Dan logoraša svijeta, Osmančević se sjeća logora Manjača i gradnje statue logoraša, ali i kako je “logoraš sa Manjače” obišao svijet i postao simbol logoraša.
“Mi, logoraši, imali smo običaj praviti različite predmete, najčešće od drveta, jer smo jedino do njega mogli doći i to su uglavnom bile lule. Onda mi se odjednom javila ideja da pokušam napraviti figuru koja bi govorila o tome šta se dešava nama u logoru”, prisjeća se Osmančević.
‘Platili bismo glavom’
“U kuhinji smo ‘ukrali’ jedno drvo. Kako nismo imali nikakvog noža, jedina mogućnost da tako nešto nabavimo je bila prelazak preko minskog polja da bi došli do žice i izvukli iz nje ekser, kojeg smo kamenjem oblikovali u nož. Pomagali su mi i drugi logoraši, jer bio je to cilj opstanka. Svi smo bili oboljeli, pogubili živce zbog tortura kojima smo bili izloženi… Željeli smo pokazati bar na taj način svoj položaj na Manjači, gdje nismo imali ništa, ni hrane, ni higijene…”
“Da je to bilo vrlo opasno, da smo otkriveni da to radimo, ‘platili bismo glavom’, jer je u logoru život logoraša bio najjeftiniji”, priča Osmančević.
Zato se danima i mjesecima radilo u tajnosti.
Sjećanja Osmančevića dalje vode u Karlovac, gdje je u jesen 1992. godine izmješten nakon zatvaranja logora Manjača, gdje je uspio donijeti figuru logoraša.
“U Karlovcu su nas smjestili u vojnu kasarnu, gdje nas je bilo na hiljade. Posjećivali su nas brojni novinari, snimatelji, fotoreporteri… Među njima je bio i jedan čovjek kojem sam, dok me je pitao o životu u logoru, dao figuru i zamolio ga da je ponese u Ameriku i pokaže svijetu šta se, zapravo, dešava nama u Bosni i Hercegovini. Nisam znao ko je taj čovjek, osim jedino da je Amerikanac. Tek nakon dvije godine saznao sam da je to bio Richard Holbrooke, koji je u to vrijeme bio ambasador SAD-a u Njemačkoj”, prisjeća se Osmančević.
Od drveta do bronze
Nakon Karlovca, Ormančević je završio u Kanadi kao izbjeglica. Dvije godine nakon boravka u toj zemlji, u gradu Edmontu, pozvan je u tamošnju općinu.
“Počeli su me svašta pitati, tako da me je uhvatio strah. Tek kada su utvrdili da sam bivši logoraš sa Manjače, pekar iz Sanskog Mosta iz Bosne i Hercegovine, za kojim je tragao Richard Holbrooke, jer on je samo o meni znao toliko, pokazali su mi njegovo pismo. Prepoznao sam svog ‘logoraša’ i sjetio se susreta u Karlovcu i dogovora s njim.”
Holbrooke je tražio od Osmančevića dozvolu da se, na osnovu drvene figure, izlije kipić u bronzi i da postane simbol logoraša svijeta.
“Pristao sam, naravno. Jedino sam molio da na figuri bude ispisano ‘Manjača 92’ i broj pod kojim sam bio registriran u Međunarodnom komitetu Crvenog križa.”
Nakon što je izlivena bronzana skulptura logoraša, priča o neobičnom poznanstvu Holbrookea i logoraša pekara iz Bosne i Hercegovine privukla je pažnju. Posredstvom kanadske televizije upriličen je njihov susret.
“Holbrooke me je tada obavijestio da je na osnovu napravljene figure logoraša prikupljeno blizu dva i po miliona eura pomoći za Bosnu i Hercegovinu.”
‘Zanimljivi Bosanac’
Kada se Osmančević vratio u svoj grad, Sanski Most, Holbrooke mu je poslao svoju knjigu Završiti rat, u kojoj je tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma opisao susret s ovim “zanimljivim Bosancem”, kako je u knjizi napisano.
“Poslao mi je i drvenu figuru koju sam mu dao u Karlovcu. Međutim, Holbrooke mi je ispunio prvu želju, ali nije drugu. Nismo uspjeli dobiti dozvolu da se skulptura logoraša postavi u nekadašnji logor Manjača, a tražili smo da to bude 9. maja, na Dan logoraša ili na dan zatvaranja logora Manjača, kada se mi bivši logoraši okupimo na tom mjestu. Pogotovo što mi logoraši nemamo nikakvo spomen-obilježje iz proteklog rata”, kaže Osmančević.
Kako nisu uspjeli dobiti dozvolu za postavljanje spomen-ploče na Manjači, u Sanskom Mostu, gradu odakle je više hiljada građana prošlo kroz brojne logore u prošlom ratu, među kojima i Manjaču, Sanjanin Redžo Kurbegović, također zatočenik Manjače, izradio je, prema figuri logoraša, statuu logoraša od metalne konstrukcije, koja danas na Gradskom trgu u ovom krajiškom gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine svjedoči o logorašima i logoru Manjača kod Banje Luke.
Izvor: Al Jazeera
