Zuhdiji ef. Imamoviću, penzionisanom imamu, rodom od Jajca, s adresom stanovanja u Ripču kraj Bihaća, malo ko bi dao 80 godina. Pršti od energije i mentalne snage, a kada se krene u priču o munarama, tu je na svom terenu i teško mu je naći suparnika. Imamović je, naime, bio hodža u kladuškom džematu Todorovo, a slučaj je htio da tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća postane graditelj munara. Postane i ostane. Prema njegovim preciznim informacijama, ne sjećanju, već ugovorima koje je potpisivao, do sada je podigao 247 muslimanskih svjetionika, tih simbola vjere islama. No, osim tih 247 njegovih munara, brojni šegrti i kalfe koji su od njega učili kako se podižu ove specifične građevine, do sada su po Bosni i Hercegovini sagradili više od hiljadu munara „Zuhdijinog tipa“.
Prvi u jugoslaviji
– Ja sam kao hodža, koji o malteru nije znao ništa, „udarao“ munare, bez znanja kakva posjeduju inžinjeri, građevinci, tehničari i, hvala Bogu, sve su i dalje u funkciji. Doduše, jedna u Bišćanima kod Prijedora malo je „pobjegla“, ali šljivik krije grešku i ne vidi se plaho – priča otvoreno zanimljivi neimar. Njegov imamski put odveo ga je 1955. godine kao medresliju u Krajinu i tu je i ostao. No, munare je gradio svugdje, a posla je nakon rata, pogotovo, bilo na svakom koraku. Zuhdija ef. Imamović priča nam kako je „udario“ svoju prvu munaru, ustvari, prve dvije, u svom džematu Todorovo. – Gradili smo džamiju, a kada su 1970. godine na red došle munare, tada je malo bilo graditelja, Sulejman Bilalović iz Žepča tražio je silne pare, 500 njemačkih maraka po metru munare za njega, a hranu, materijal i šest radnika opet o trošku džemata. Bilo nam je to puno i ja odlučim da ću to sam raditi. Za tri godine podigao sam svoje prve dvije munare visoke po 27,5 metara. Svečano su otkrivene 19. avgusta 1973. Naša je todorovska džamija bila prva u Jugoslaviji s dvije munare, a prvi smo u Krajini uradili džamiju s kupolom. Tako sam postao popularan i kao hodža i kao graditelj munara – sjeća se Imamović.
Jednostavan sistem
Priča o svom tipu munara i objašnjava kako je gradnja prosta, samo „treba dobro krenuti“. – Moj sistem gradnje je jednostavan – obruči, vodilice, bijele betonske ploče kao obloga, oplata i fasada. Iznutra je drvena oplata. Sve se to reda izvana, tu je i armatura, bezbeli. Kada prvi metar „ode“ tačno, onda je lako, ne treba ni vaservaga, mogle bi je žene ozidati do kraja – na svoj način opisuje kako nastaju armiranobetonske munare njegovog tipa. Zuhdija ef. Imamović mogao bi danima pričati o svojim munarama. Spontano, kroz razgovor, spominje dvije od četiri munare sanske gradske Hamzibegove džamije, husimovačku koju je gradio sa svojim pomoćnicima i usput otvara temu o svojim učenicima koji su, uglavnom krišom, čim bi naučili zanat gradnje, „bježali“ od učitelja. – Gradimo husimovačku munaru kod Sanskog Mosta, a jedan se moj šegrt već „ukrao“ i pogodio gradnju munare u džematu Hrustovo. Ali, gradi onako kako sam ga ja učio, znači, moj tip munare. Nakon toliko godina ima ih puno što su sa mnom „udarili“ jednu-dvije munare, a vidjeli da tu ima para i krenuli sami – iskren je 80-godišnji graditelj. Kada je 1999. išao na hadž, te je godine radio uporedo 12 munara po cijeloj Bosni, pa i munaru u Matuzićima kod Doboja, za koju smo ga priupitali. Odmah se sjetio da je visoka 45,3, a s alemom 47,3 metra, te da je riječ o džamiji Salihiji. Ustvari, nema medžlisa u BiH gdje nije nikla munara Zuhdije ef. Imamovića.
Najviša i najniža munara
Imamovića pitamo za njegovu najvišu munaru, a on odgovara da ju je sagradio lani u cazinskom džematu Podgredine – 66 metara je, a s alemom 69! Najnižu u svojoj graditeljskoj karijeri gradi ovih dana u Hrvatskoj, na području Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Karlovac, u džematu Bogovolja. Visoka je svega 15 metara, ali takav je nacrt stigao iz Mešihata, a pravnik je poručio: „Momci, ni centa više.“ – Evo, momci me slušaju, za ovu malešnu munaru pogotovo neće biti problema. Samo kad krene – zaključuje graditelj i imam u penziji Zuhdija Imamović.
avaz.ba
