Kada su prije tačno pedeset godina Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i tadašnja Zapadna Njemačka potpisale tzv. gastarbajterski sporazum o mogućnosti zaposlenja radnika iz Jugoslavije u Njemačkoj, zvanično je počela era masovnijeg iseljavanja ljudi. Taj val iseljenja nikada nije ni prestao pa je Njemačka i danas san i želja mnogih iz zemalja bivše SFRJ.
Iako se ovog oktobra slavi 50 godina od potpisivanja sporazuma o angažovanju jugoslavenske radne snage u SR Njemačkoj, treba imati u vidu da se SFRJ uključila u migracione procese radne snage znatno ranije.
O ovoj temi razgovarali smo sa historičarem i izvrsnim poznavaocem ove tematike Vladimirom Ivanovićem s Univerziteta Humboldt u Berlinu.
“Naime, već od 1963. godine jugoslavenski radnici odlaze na ‘privremeni rad’, a u trenutku potpisivanja sporazuma sa SR Njemačkom, u toj zemlji je zaposleno već više od 300 hiljada radnika. Potpisivanje sporazuma je bilo onemogućeno zbog nepostojanja diplomatskih odnosa između SFRJ i SR Njemačke. Oni su obnovljeni 31. januara 1968. godine i samim tim više nije postojalo prepreka. Potpisivanje sporazuma sa SR Njemačkom treba sagledati u široj historijsko-političkoj perspektivi, jer je to prije svega značilo uspjeh istočne politike Willyja Brandta”, rekao je Ivanović.
Jugoslavija je 1965. godine potpisala sporazume o angažovanju radnika i s Austrijom, Francuskom i Švedskom.
“Potpisivanje sporazuma sa SR Njemačkom 1968. godine dovelo je do toga da se u roku od samo nekoliko godina formira svojevrsna nacionalna manjina u toj zemlji. Već 1972. godine više od 800 hiljada jugoslavenskih radnika je na radu u SR Njemačkoj, predstavljajući najveću grupu stranaca u toj zemlji”, priča nam Ivanović.
U Njemačku na privremeni rad
Potpisivanjem sporazuma Jugoslavija je priznala da se postoji višak radne snage i da u socijalističkom raju nema posla za sve. Implikacije na jugoslavensko društvo bile su višestruke.
“Treba imati u vidu da je SFRJ bila jedina socijalistička zemlja koja se odlučila na izvoz radne snage. Naime, nakon velike privredne reforme 1965. godine i pokušaja da se uvedu tržišni principi poslovanja u privredi, kako bi ona postala konkurentnija na svjetskom tržištu, veliki broj radnika ostaje bez posla. Jugoslavenska vladajuća nomenklatura smatrala je da bi otvaranjem zemlje i zapošljavanjem radnika u inostranstvu bio na neko vrijeme riješen problem nezaposlenosti, istovremeno bi radnici nakon povratka donijeli sa sobom tzv. know-how. Element privremenosti je uvijek bio prisutan. Jugoslavija je željela poslati na rad u inostransvo ljude iz nerazvijenih područja. Do toga doduše nije došlo. Jugoslavenska radna snaga u SR Njemačkoj je najobrazovanija od svih stranih radnika. Prije svega jer su na rad odlazili kvalifikovani radnici. Svi radnici su otišli da bi se vratili. Ipak, do toga nije došlo”, naglašava profesor Ivanović.
Jugoslavenske vlasti su nakon intervencije u Češkoslovačkoj, Hrvatskog proljeća (Maspok) i pokreta Srpskih liberala promijenile odnos prema odlascima u inostranstvo. Iako jednom pokrenute migracione procese nije bilo moguće zaustaviti, jugoslavenskim vlastima bilo je jasno da u inostranstvu radi čitava “Treća armija” na koju se ne bi moglo računati u slučaju vanjskog napada na Jugoslaviju. Zato se od 1972. godine zaustavlja masovni talas regularnnog zapošljavanja, tj. zapošljavanja putem sporazuma u SR Njemačkoj.
Devize, devize
Više radnika iz Jugoslavije na radu u Njemačkoj značilo je i povećanje slanja deviza, odnosno novca u rodni kraj.
“Devizne doznake igrale su od početka radničkih migracija ogromnu ulogu u Jugoslaviji. Dobar dio društvenog proizvoda je dolazio od doznaka, a radnici na privremenom radu su često bili finansijeri i inicijatori elektrifikacije rodnih sela ili izgradnje puteva. Tako da su u smislu samodoprinosa igrali veliku ulogu”, ističe Ivanović.
Prema podacima Svjetske banke iz 1989. godine Jugoslavija je na konto deviznih doznaka imala priliv više od 3,5 milijardi američkih dolara.
“Jedna od stavki džentlmenskog sporazuma između Tita i Brandta o obeštećenju žrtava nacističkih progona bila je i da se Jugoslaviji stavljaju na raspolaganje ušteđevine jugoslavenskih radnika u SR Njemačkoj u vidu kredita. Garant je bila njemačka vlada”, naglašava on.
Gastarbajteri su neminovno imali ogroman utjecaj na historiju Jugoslavije i na historiju odnosa nekadašnje Jugoslavije i zemalja nastalih njenim raspadom s današnjom Njemačkom.
“Ipak, gastarbajteri su bili jugo-švabe i na njih se gledalo kao na nekog ko je niskog obrazovanja, otišao trbuhom za kruhom s koferom u ruci i željom da izgradi najveću kuću u selu. Istina je daleko od ove uvriježene slike, jer ogroman broj ljudi iz jedne zemlje znatno utječe na drugu i obrnuto. Primjera radi, jugoslavenska kuhinja nastala je u SR Njemačkoj, a zahvaljujući gastarbajterima ćevapi se danas mogu kupiti u svim njemačkim supermarketima i neizostavni su dio roštilja. Tokom sedamdesetih godina na prostoru SR Njemačke otvoreno je više od 5 hiljada jugoslavenskih restorana namijenjenih njemačkoj publici. Teško da možemo govoriti o ‘trbuhom za kruhom'”, kazao nam je profesor Ivanović.
Treći talas iseljavanja
Migracioni procesi započeti prije 50 godina nikada nisu zaustavljeni. Rat 1990-ih godina značio je drugi veliki talas iseljavanja u Njemačku, a danas već svjedočimo i trećem talasu.
“Kao što sam već pomenuo, prvi talas iseljavanja imao je ogromnog utjecaja. U ratovima tokom devedestih godina i drugog talasa iseljavanja oni su bili prvi koji su pomogali bosanskim izbeglicama, a mnogi su našli utočište kod rođaka. Nije slučajno što je SR Njemačka primila više od 320 hiljada, a Austrija više od 70 hiljada bosanskih izbeglica. Danas smo svjedoci i tzv. trećeg talasa, kada se veliki broj ljudi s prostora bivše Jugoslavije odlučuje da ode u SR Njemačku. Angela Merkel je u jeku izbjegličke krize 2016. godine otvorila njemačko tržište rada za radnu snagu s prostora Zapadnog Balkana”, kaže nam Ivanović.
Razlika je u tome što danas nema elementa privremenosti i što ne postoji organizovano zapošljavanje preko biroa za rad, već se ljudi sami brinu o svom zaposlenju.
“Nepoznavanje zakonske regulative dovodi često do velikih zloupotreba radnika i neisplaćivanja zarada. Tokom ‘60-ih godina postojao je niz savjetovališta koja su vodila brigu o radnicima. Danas toga nema i samo se njemački sindikati u ograničenoj mjeri bore protiv zloupotreba radne snage. Paralele se mogu naći u tome što su predrasude ostale iste. Njemačka je još uvijek obećano uređeno društvo, a mi svi još uvijek želimo da postanemo ‘tetka iz Njemačke’, kada porastemo”, zaključuje Ivanović u razgovoru za Klix.ba
