Kad je 11. marta 2011. snažan potres praćen tsunamijem pogodio Japan, razorivši gradove i izazvavši taljenje jezgri nuklearnih reaktora u Fukušimi, svijet je užasnuto promatrao haotičnu borbu s najgorom svjetskom nuklearnom katastrofom nakon Černobila.
Razorni valovi izazvani potresom magnitude 9.0 stupnjeva pogodili su sjeveroistočnu obalu zemlje, ubili gotovo 20.000 ljudi i uništili nuklearnu elektranu Fukušima. Više od 160.000 ljudi pobjeglo je pred radijacijom.
Neki su tada, uključujući premijera Naoto Kana, strahovali da će evakuiran morati biti i Tokio ili neki drugi gradovi.
Kiyoshi Kurokawa vodio je istragu koja je zaključila da je za katastrofu odgovoran čovjek.
Vlada je potrošila gotovo 300 milijardi američkih dolara za obnovu regije Tohoku koju je uništio tsunami, ali u područja oko nuklearke u Fukushimi pristup i dalje nije moguć, radijacija i dalje izaziva zabrinutost, a mnogi koji su otišli nastanili su se drugdje i ondje i ostali.
Dekomisija nuklearke trajat će desetljećima i stajati milijarde dolara.
Život u zajednici teško se obnavlja
Masakazu Daibo ponovno je otvorio porodični restoran u dijelu Japana koji je proglašen zatvorenom zonom nakon nuklearne katastrofe 2011., ali gotovo da nema susjeda.
Deset godina nakon što je radijacija primorala hiljade ljudi da pobjegnu iz svojih domova u Fukušimi, neki gradovi u toj regiji i dalje se teško nose s pitanjem kako obnoviti život u zajednici.
U 12 posto prefekture Fukušime nije bio dopušten pristup nakon katastrofe i oko 165.000 ljudi pobjeglo je iz svojih domova ili za vrijeme evakuacije ili dobrovoljno.
Mnogobrojna područja od tada su proglašena sigurnima nakon detaljne dekontaminacije i ljudima se nude poticaji da se vrate. Ali mnogi oklijevaju.
Daibo se vratio tek prošle godine, ponovno otvorivši restoran koji je otvorio njegov djed u gradu Namieju, oko devet kilometara od nuklearne elektrane.
Namie i 11 susjednih zajednica bili su dio zatvorene zone oko elektrane i Daibo je godinama mogao doći samo u kratke posjete.
“Nije bilo ljudi, ali grad je ostao. Bilo je zaista kao na filmskom setu”, rekao je taj 65-godišnjak AFP-u.
“Nisam čuo ljudske glasove, ali vidio sam samo divlje pse, krave, svinje”.
Sve u restoranu morao je baciti jer je bilo radioaktivno.
Daibo i njegova supruga oklijevali su vratiti se, ali nakon što su restrikcije ukinute 2017. odlučili su da će pokušati oživjeti prošlost.
“Želim da svi kažu ‘Oh, ovo je davno zaboravljen okus’ kada kušaju moju hranu”, rekao je.
“Nadam se da će moje prisustvo pomoći gradu grad”.
Ali rijetki su ga slijedili.
Restoran okružuju prazne parcele obrasle korovom.
Restrikcije su ukinute za samo 20 posto Namieja, a u gradu živi samo sedam posto od nekadašnjih 21.000 stanovnika, unatoč poticajima koji uključuju snižene najamnine i novac za selidbu i obnovu.
Oko 36 posto stanovnika su u dobi od 65 godina ili više, dok je nacionalni prosjek 29 godina, a samo 30 učenika pohađa lokalnu osnovnu i srednju školu, prema gotovo 1800 prije.
Japan se bori s niskim natalitetom i starenjem stanovništva, a u Namieju to je i više nego očito.
“Osjećamo se kao da smo se iznenada našli u budućnosti udaljenoj 20 godina od sada”, rekao je gradski dužnosnik Takanori Matsumoto.
Namie se nada da će povećati broj stanovnika na 8000 do 2035., uz pomoć nacionalnih subvencija do 18.000 dolara po novoj obitelji koja se doseli.
“Najvažnije nam je preživjeti kao zajednica”, rekao je Matsumoto.
Samo nešto preko dva posto Fukušime i dalje je pod obvezom evakuacije, a broj evakuiranih službeno iznosi oko 35.700, premda neki stručnjaci smatraju da bi mogao biti i dva puta veći.
No ne postoji rok za ukidanje evakuacije, a mnogi sumnjaju da dekomisija nuklearke može biti dovršena u roku do 2041.
“Ne mogu se vratiti”
Mnogi ljudi boje se vratiti zbog straha od radijacije i nepovjerenja u dekontaminaciju.
“Nije da se neću vratiti. Više je da se ne mogu vratiti”, rekla je Megumi Okada, koja je u vrijeme katastrofe bila trudna s trećim djetetom, a otišla je unatoč tome što je bila izvan službene zone za evakuaciju.
“Da sam sama, vratila bih se kući”, dodala je 38-godišnjakinja, sada majka četvero djece koja živi u Tokiju.
“Ali kao majka želim izbjeći rizike za svoju djecu”.
Gotovo dvije trećine evakuiranih iz Fukušime ne planiraju se vratiti, po ispitivanju Sveučilišta Kwansei Gakuin iz 2020.
“Mnogi kažu da ne mogu vjerovati u dekomisiju i njihovo nepovjerenje u vladine mjere je duboko”, rekao je Yoko Saito, vanredni profesor koji je sudjelovao u istraživanju.
Stopa povratnika u ponovno otvorena područja jako varira.
U Kawauchiju, koji je ukinuo posljednju naredbu o evakuaciji 2016., sada živi 68 posto stanovnika u odnosu na razdoblje prije 2011.
U Fubati je situacija drugačija. Prošle godine otvoren je samo jedan mali dio grada, ali niko se nije vratio.
Sve ceste koje vode u zone koje su zatvorene blokiraju barikade, a oni koji ulaze moraju nositi plastična odjela i prekriti kosu i cipele. Kada odlaze mjeri se koliko su ozračeni.
Područje je puno ruševnih zgrada o kojima se niko ne brine zbog radijacije.
“Zvonimo, ali niko ne izlazi”
Mnogima koji su se vratili u ponovno otvorena područja povratak izaziva kontradiktorne osjećaje.
Takao Kohata vratio se u Minamisomu nakon što su vlasti ukinule restrikcije, ali i dalje ga progoni strah od radijacije.
Vladini dužnosnici hvale se da strogo kontroliraju hranu u regiji, ali “mnogi su i dalje nervozni”, rekao je 83-godišnjak.
Ima četvero unuka, ali njihovi roditelji ne dopuštaju mu da ga posjete jer se boje radijacije.
“Sasvim ih razumijem, ali osjećam se pomalo tužno i usamljeno”, rekao je.
Neki evakuirani kazali su da osjećaju da ih se prisiljava da se vrate jer im vlada postupno ukida potpore.
“Na kraju ostaju oni koji nemaju kamo i imaju mala primanja”, rekao je Shohei Yamane, socijalni radnik koji radi s evakuiranima.
“Ova katastrofa neće završiti dok god budu postojali evakuirani kojima treba pomoć”, dodao je.
Neki koji su se vratili shvatili su da je potrebno više od obnove da bi se obnovile zajednice.
Yuko Hikichi pomaže organizirati okupljanja i grupna vježbanja kako bi ojačale veze među ljudima u Namieju.
“Tek smo na početku… Izgradnja zajednice nije laka. Nema kraja”, kazala je.
Masaru Kumakawa to jako dobro zna. U Namie se vratio prije tri godine, unatoč tome što je ostao bez supruge u tsunamiju, a sada živi sam u novoj četvrti.
Taj 83-godišnjak vodi lokalnu udrugu, ali teško uspostavlja kontakt sa susjedima.
“Predugo su živjeli u izbjeglištvu”, rekao je u novosagrađenom društvenom domu.
“Zvonimo na vrata, ali niko ne izlazi”.
Izvor: vijesti.ba/ Hina
