Prema usmenim predajama Bošnjaka, a naročito Krajišnika, veliki epski junak Mujo Hrnjica rođen je u Lici. Mujo i Halil sinovi su osmanskog trgovca koji se oženio sestrom Hurem-age Kozlića, a poginuo je u četovanju u Principovini.
Kako su rano ostali bez oca, othranio ih je njihov daidža, ali ih Ličani nisu mnogo voljeli pa su morali odseliti. Odvedeni su u Veliku Kladušu, a u potrazi za hranom Mujo je otišao do Banje Luke da kupi kravu.
Baš u to vrijeme izvjesni harambaša je harao Banjom Lukom i tada je prema predanju prvi put Mujo Hrnjica dokazao svoje junaštvo ubivši harambašu i njegovo društvo zbog čega je i postavljen za nadzornika bosanske Krajine. Ali u epskim pjesmama Muji Hrnjici nerijetko pomaže njegov brat Halil i pobratim Budalina Tale.
“Skoči Tale i Hrnjica Mujo, pa Halilu hošđeldiju viču, u britku ga poljubiše ćordu: ‘Sada znamo da si junak bjesan sjed’, Halile, da se napojimo!’ ‘U zô čas ga vi popili vino, za mnome je kaurska atlija, da bježimo na našu Krajinu.’ Tada Tale na noge skočio, pa pos'ječe devet Panjevića, i pred njima Komlen-bajraktara. S njih skidoše pusat i odijelo, potjeraše desetoro konja, pobjegoše na Malu Kladušu”.
Gorska ga je vila zadojila
Baš kao što smo spominjali kod Budaline Tale da su rođenja epskih junaka vezana za neka mitološka vjerovanja, tako se i za rođenje Muje i Halila Hrnjice veže usmena predaja. Ona kaže da ih je gorska vila zadojila, Muju svojim mlijekom od kojeg je on dobio ogromnu snagu i junaštvo, a Halila rosom od koje je dobio veliku ljepotu.
To se predočava i u tome da je u epskim pjesmama Mujo Hrnjica slika historijskog ratnika Krajišnika (iako su njegove pjesme sačuvane i opjevane u mnogim bh. gradovima kao što su Mostar, Sarajevo, Počitelj, Foča, Nevesinje, Prozor i Jablanica), a Halil je podignut u visine epskog ideala kao carski mejdandžija.
Vile se javljaju i u epskim pjesmama u kojima pomažu junaku Muji Hrnjici (“Muja liječe vile planinkinje”).
“Opazi ga šezdeset hajduka, pa na lake noge udariše, pa na vatru Muja dočekaše. Tu je Muju loša sreća bila, četiri ga puške udariše, a Mujo se vije na đoginu, uzenđije nogam’ opiraše, pa za golu sablju prihvatio, ranjen Mujo istjera đogina, posiječe trideset hajduka, utječe mu trides't kroz planinu”.
Kao i svi epski junaci, primjećujemo da je i Mujo Hrnjica bio veliki ratnik u kojeg se uzdao narod. Upravo je narodno predanje isprepleteno epskim pjesmama u najvećoj mjeri utjecalo na to da se Mujo Hrnjica zapamti kao junak.
Takvo preplitanje se veže upravo za njegovu smrt. Historijski podaci govore o carskom katul fermanu u kojem se naređuje pogubljenje šesterice najuglednijih Krajišnika jer su ovi oslobodili izvjesnog kršćanskog zarobljenika Petra Jankovića za svojih osam sužanja (zarobljenika) i 12.000 groša.
Prema većini historijskih predanja te osobe su bile Omer kapetan, Omer-aga, krupski dizdar, Nasuh-aga, Husein-aga i Mujo Hrnjica (Bašagić). Tadašnji Ćuprilić vezir je samo prividno izvršio naređenje i pogubio njihove fizičke dvojnike braću Ferizoviće. U pjesmi je narod sukob Krajišnika zapamtio kao klevetu i izdaju aga prema braći Hrnjica.
Olovo ga nije moglo ubiti
Konačna smrt i u pjesmi Muju Hrnjicu zadesila je zbog izdaje. Kako Mujo Hrnjica nije bio samo vješt ratnik, već i miljenik mitoloških bića, njega olovo nije moglo ubiti. Iz svih ljutih bojeva bi izlazio živ. Nakon jednog boja Mujin pobratim Katarica Meho ga je upitao kako ga u bitkama nikada ne zahvati olovo, na što mu je Mujo odgovorio:
“Pobratime, Katarica Meho, Sedam drama madžarije žute, Men’ ubiti more na mejdanu”?
Pjesma prenosi da se Katarica Meho na taj potez odlučio jer je uhvatio Muju sa svojom ženom što mu nije mogao oprostiti. Kako je Mujo bio došao kod njega u lov, Katarica Meho mu je napravio busiju (zasjedu) i puškom napunjenom sa “sedam drama žute madžarije” pogodio Hrnjica Muju u pleći junačke.
No, pjesma i u času smrti veliča svog junaka, baš kao i u slučaju Budaline Tale, pa Mujo Hrnjica osta stajati na nogama cijelih sedam dana, i Jovan harambaša tek tad ga dotuče. Za Muju Hrnjicu se veže i historijska predaja da je poginuo u boju kod Banje Luke 1637. godine, u istom onom boju u kojem je poginuo i Tale Ličanin.
Dio pjesme “Smrt Muja Hrnjice”
(…) Mujo sjedi s ljubom na dušeku, Vino pije, a lišce joj ljubi. Kad se Meho na avliju vrati, Kad to Mujo čeka na avliji, U ruci mu puška garabina. Tad pomisli Katarica Meho: ‘Ah li Mujo, jedan sihirbazu, Platićeš mi, boga mi jedinoga, Dok siđemo u lov u planinu!’ (…) Onda reče Katarica Meho: ‘Pobratime, buljuk-baša Mujo, Kol'ko ima vakta i zemana, Kako smo se Mujo pobratili, Ja nijesam s tobom razgovarao, Šta t’ ubiti more na mejdanu?’ A veli mu buljuk-baša Mujo: ‘Pobratime, Katarica Meho, Sedam drama madžarije žute, Men’ ubiti more na mejdanu?’ (…) Tad se Meho vrati uz planinu. Pa je Meho pušku prepunio Sedam drama žute madžarije, Pa on pade za tanku jeliku, Pruži pušku niz lijevu ruku; Na Muju je nišan sastavio, A na pušci vatru naložio, Kad mu puče puška u planini, Sve sa jela tice poletješe. Loše zgađa, al dobro pogađa, Udari ga u pleći junačke, A prskoše toke na prsima. I on ubi buljuk-bašu Muja, (…) Al ostade na nogama Mujo, Tu je stajo c'jelu heftu dana, Nije pao u zelenu travu. (…) Kade ga je Jovan opazio, Ondar jami pušku džeferdara. (…) Kad mu puče puška pred očima, Loše zgađa, al dobro pogađa, Zgodi Muja među oči crne, Pa od zemlje na noge skočio, I poteže mač zelenoga, Te na Muja juriš učinio, Pa mu skide sa ramena glavu. (…)”
/faktor.ba
