Žena. Iako smo se u teoriji udaljili svjetlosnim godinama od naših primitivnih predaka, balkansko društvo i danas ima, čini se, nerješiv problem. Prihvatamo i učimo strane jezike, usvajamo tuđe kulture i običaje, slavimo tuđe praznike, prilagođavamo svoj glas, svoj um i svoje srce onom što je trenutno in i moderno, ali u jednom nismo mnogo napredovali. Ni danas ne priznajemo ženi pravo da nam bude jednaka.
Istina je da žene danas imaju pravo glasa (na izborima), istina je i da im dozvoljavamo da nose pantalone (na ulici) i da im njihove jače polovine nekad operu suđe (iz kojeg su i sami jeli ručak koji je Ona skuhala). Istina je i da su žene vozači autobusa, predjsednice različitih organizacija i jednako spremne i kada obuku uniformu policajca, liječnika, sportiste.
Ali, žena ni danas nije priznata kao vođa. Te iste žene koje svih ostalih dana u godini traže svoja prava, ravnopravnost, radna mjesta i poštovanje, te iste žene onog jedinog dana kada biraju – ne izaberu ženu. Na izbornim listama nije niska zastupljenost žena zato što nema dovoljno sposobne žene da „stranci privuče glasove“. Ne, žena nema jer u strankama jako dobro znaju da se za žene ne glasa. Ne glasaju muškarci, jer misle da tako izdaju svoju mušku braću, ne glasaju žene, jer ne žele pokazati da imaju moć, plaše se samih sebe. I prolaze izbori, prolaze kampanje, a o ženama i dalje odlučuju muškarci.
Zinajda Hadžić, direktorica Osnovne škole „Fajtovci“, žena koja podjednako nosi i pantalone i suknje tik ispod koljena, nije samo žena. Zinajda je uspješna žena. Zinajda je direktorica koja postiže jednake, ako ne i veće, uspjehe u svom radu kao i njene muške kolege. Svratite u Fajtovce, zateći ćete ju u njenoj kancelariji, ili u zbornici, ali uvijek među kolegama i učenicima.
Kada u reklami neka žena obavlja više poslova u isto vrijeme, a muškarac može samo jedan, žene se saučesnički smiju i potvrđuju istinost te općeprisutne predrasude. Predrasude da žena može biti moćna, i uspješna u svom korištenju te moći.
Kandidatske liste stranaka, ovih par dana pred izbore, prepune su provjerenih „igrača“, ljudi koji će privući glasove po defaultu, onih koji su siguran izbor. Poražavajući je broj onih poltičkih partija koje imaju razumijevanja za svoje birače ženskog spola. Ponuditi nova lica, ljude koji su se dokazali u svojoj zajednici, to je cilj nekima, ali ne svima. I opet žene ostaju u sjeni svojih i tuđih muškaraca, nepitane, nebirane, neshvaćene.
Zanemarimo li ženu, zanemarili smo svoju majku, svoju suprugu, svoju sestru, svoju kćerku. Nije znak slabosti ženi biti podrška, prijatelj, zaštita, birač. Ako biramo žene svakog dana, da nam oplemenjuju ovo kratkotrajno postojanje na ovom svijetu, zašto se stidimo zaokružiti ime koje završava na slovo „a“ na izbornom listiću. Ako se ponosimo što nosimo štikle, haljine i imamo uređene notke i nježnu kožu, zašto se sramimo istu takvu birati za vođu.
Ko me vodi, ja sam takav. Ili takva. Ako biram one koji nemaju karijeru izvan stolice u sali Vijećnice, ako biram one koji mi nisu dokazali ni pokazali svoju vrijednost, ako biram one koji ne vode nigdje, kakav sam ja?
Zinajda Hadžić, moj prvi i jedini izbor. Zašto? Jer je lafica.
/inmedia
