Šekib Salispahić iz Tuzle vozač je pogrebnog automobila u Javnom komunalnom preduzeću Komemorativni centar u Tuzli od 1989. godine. Za 27 godina radnog staža prevezao je stotine beživotnih tijela i svega se nagledao. Kako je kazao za Klix.ba, u samim počecima bilo mu je izuzetno teško, međutim, danas svoj posao ne bi mijenjao.
Kao mladić Šekib Salispahić je 1983. godine počeo raditi u tuzlanskoj firmi Trans servis. Životni put odveo ga je dalje te je novi radni angažman dobio u tadašnjem Komunalnom preduzeću “Čistoća” koje je djelovalo pod okriljem Komunalne radne organizacije “Kompred”, da bi 1989. prešao u Komemorativni centar u Tuzli.
“U to vrijeme bilo je vozača koji nisu znali otići u inozemstvo, a sticajem okolnosti nekadašnji direktor Komemorativnog centra u Tuzli Hamdija Arnautović pitao me da li bih htio preći. Pristao sam i tako je počeo moj angažman kao vozača pogrebnog vozila”, prisjeća se za Klix.ba Salispahić.
Nije mu bilo svejedno
U prvim danima na novom radnom mjestu nije mu bilo svejedno.
“Bilo je različitih situacija. Dovozio sam ljude koji su stradali u saobraćajnim nesrećama, ubistvima… Jednostavno, svega sam se nagledao i zaista nije bilo prijatno. Dan po dan polako sam se počeo navikavati. Naravno, u nekim situacijama ni danas nije svejedno, ali opet nije ni blizu kao što je bilo kada sam tek počinjao”, kaže nam Salispahić.
Kroz naš razgovor ovaj 53-godišnjak prisjetio se i jedne od prvih anegdota koja mu je posebno ostala u sjećanju.
“Početak mog rada obilježio je slučaj u Lukavcu u kojem je muškarac preminuo u automobilu. U sjedećem položaju se ukočio tako da se na mjestu događaja nije mogao ispružiti, nego smo ga u tom položaju morali ubaciti u pogrebni automobil. U to vrijeme sudske slučajeve smo vozili na Odjel patologije u tuzlanskoj bolnici, a da bih došao automobilom ispred vrata odjela morao sam nekoliko metara voziti u rikverc, odnosno glavu okrenuti unazad. Prilikom vožnje od Lukavca do Tuzle umrli se prislonio uz staklo na sredini automobila prema kojem sam se okrenuo. Kad sam pogledao zaista sam se prepao jer sam s umrlim bio licem uz lice”, prisjeća se naš sagovornik.
Danas bi mogao spavati pored umrlog
Kako su godine prolazile tako je i neugodan osjećaj od mrtvih osoba prolazio kod našeg sagovornika. Danas bi, ističe Salispahić, slobodno mogao zaspati pored mrtve osobe.
“U vrijeme kada sam došao u Komemorativni centar u Tuzli pričalo se kako se nekada prije osoba probudila. Međutim, za mojih skoro 30 godina rada nikada se niko nije probudio. Naime, tijelo preminulog na istom mjestu mora odležati najmanje dva sata, nakon čega ga mi možemo prebaciti na odgovarajuću lokaciju”, kaže Salispahić kojeg smo na radnom mjestu u Komemorativnom centru u Tuzli zatekli u jednom od radnih odjela.
Kroz 27 godina radnog staža od sebe je uspio otrgnuti tegobe koje su mu nekada nastajale prilikom dolaska u kuću umrlog radi prevoženja beživotnog tijela.
Uslovno rečeno, zid između sebe i plača i jecaja najbližih članova rodbine umrlog morao je postaviti, međutim, nikada neće moći “oguglati” na porodične tragedije u kojima roditelji ostanu bez djece.
“Posebno stresni momenti su u slučajevima kada je riječ o mlađim osobama ili djeci. Koliko god da se bavio ovim poslom to će me uvijek potresati i ne mogu biti ravnodušan, jer dijete je dijete”, kaže Salispahić.
Sutra kada bi ponovo morao birati posao, Salispahić kaže da bi to opet najvjerovatnije bio vozač pogrebnog vozila.
“Nije to ni fizički težak, ali ni prljav posao kako neki kažu. Mi danas imamo zaštitnu opremu i rukavice, jer ovo nije nekadašnje vrijeme kada smo u svojoj garderobi morali obavljati sav posao”, ističe Salispahić.
Posao vozača pogrebnog automobila je za njega kao i svako drugo zanimanje. Na kraju poručuje da je za vozača pogrebnog vozila potreban samo izvjestan period prilagođavanja, a kasnije sve ide mnogo jednostavnije i lakše.
