Prije 21 godinu, kada je dogovoren Dejtonski sporazum, bh. mediji su naveliko i naširoko pisali o miru koji je nakon četiri godine krvavog rata stigao u našu zemlju.
Neki od tih tekstova svoju težinu imaju i danas, a među njima se posebno ističe “Čega kraj?” Slavka Šantića koji je objavljen u Oslobođenju 26. novembra 1995. godine. Tekst prenosimo u cjelosti.
“Ako stvari budu tekle onako kako su to projektovali veliki meštri svjetske politike, trebaće mnogo vremena i još više snage da se preživjeli građani BiH osvijeste od dejtonskog mirovnog šoka. Otrežnjenje će, nema sumnje, biti dramatično i bolno, a ožiljci za mnoge buduće generacije neizbrisivi.
U primijenjenoj političkoj frazeologiji, dakako, (pre)naglašava se samo jedan (i vjerovatno jedini) pozitivni rezultat dejtonskog sporazuma. Rat je prestao! Čak i kad bi to bilo sasvim tačno, a teško da jeste, primjetna je zabrinjavajuća količina cinizma, ucjene i prijetnje u tvrdnji da je ovakav mir jedino rješenje koje je moglo biti postignuto i da je neminovni nastavak rata jedina preostala alternativa.
Sada je sasvim jasno da je toj vrsti pritisaka podlegla naša pregovaračka delegacija, što, uostalom, i nije bio prvi put.
Sada, poslije Dejtona, gotovo da iritira nametljivost kojom se ovdašnja javnost uvjerava da drugoga izbora nije bilo i kojom se ovakav rezultat prikazuje kao trijumf, makar i sa prizvukom gorčine.
Fasada mirovnog sporazuma nameće se kao dominantna rezultanta, dok se zanemaruje “realnost” njegove suštine. Ona je, naravno, porazna po Bosnu koliko je bila porazna i davno usvojena teza o “političkoj realnosti” koju je oblikovala agresija na našu državu.
Mir je, dakako, jedino važan. Sigurno ne postoji nijedan jedini normalan čovjek kome bi čak i ovakvo ponižavajuće političko rješenje, za kakvo se “izborila” naša pregovaračka delegacija u Dejtonu, bilo valjan razlog za nastavak rata.
Ako je istina da “ni čitav svijet nije vrijedan suze jednog djeteta”, onda je istina i to da više nikakve političke iluzije nisu vrijedne smrti ni jednog jedinog nedužnog čovjeka.
Ali, čak i srušene iluzije ne mogu ubiti nadu u krajnju pobjedu logike i pravde. Nakon Dejtona, nada zamjenjuje srušene iluzije. To je cijena mira, ako on zaista bude uspostavljen, i s tog stanovišta može se reći da još nije sve izgubljeno.
Dakako, i to može biti još jedna puka iluzija, ali kad ni nje ne bi bilo, onda zaista više ničega ne bi bilo! A na takvu vrstu katastrofizma zaista je nemoguce pristati. Bosna je, dakle, podijeljena i sa tog stanovišta za duže vrijeme izgubljena. Svaki čovjek u ovoj zemlji na svoj će način prihvatiti tu činjenicu i na svoj način je odbolovati ili joj se radovati (jer, sigurno ima i takvih).
No, uvijek je moguće “utješiti” se spoznajom da je rat prestao i da je mir apsolutno povoljniji ambijent za nova politička promišljanja, pregovaranja, dogovaranja, pa i pravednija rješenja. Ima nešto što je nezamjenjiva vrijednost mira, čak i kad je nepravedan. On će, po prirodi svoje filozofije i svoje energije, eliminirati zločince i pristalice rata ili će ih, bar u prvo vrijeme, obuzdati u mjeri koja će ih postupno učiniti marginalnim političkim i društvenim činjenicama.
No, za izvjesno vrijeme mora se računati na njihovo postojanje. Oni će i biti najveća opasnost miru. Otuda izvjesna nevjerica u konačni prestanak rata. Početak mira je veoma opasna faza življenja, u kojoj nikada nije previše bojazni i opreznosti.
Može se, s mnogo razloga, postaviti pitanje: čega je Dejton kraj? Kraj rata ili kraj Bosne? Odgovor ne mora biti krajnje pesimistican. Jer, za sve one kojima je Bosna jedina domovina i koji ne pristaju na poraz vlastite nade, tek sada počinje pravi posao. Ako je rat PROTIV Bosne konačno obustavljen, onda sada neminovno mora početi rat ZA Bosnu! Drugim sredstvima, dakako.
Ako su nacionatisticke i fašističke patologije proizvele ovakvu kataklizmu i ako je aktuelna balkanska politička elita bila sposobna jedino za ovakav dogovor kakav su parafirali u Dejtonu, onda je jasno da budućnost pripada sasvim novim politickim opcijama, a one mogu biti jedino građanske i demokratske, s vizijom otvorenog društva jednakopravnih ljudi i naroda, utemeljenog na neprikosnovenosti ljudskih prava i sloboda. A zadatak stvaranja takvog društva pripada samo novim ljudima i novim politickim snagama.
Ako ne bude tako, onda će doista biti kraj Bosne, ali neće biti i kraj rata. Preživjeli građani ove zemlje, ma na kojem njenom dijelu živjeli, još imaju šansu da odaberu put u budućnost. Hoće li živjeti na bezličnoj zemlji, beznadežno izgubljenoj u vremenu i prostoru, iii u civiliziranoj državi neogranicene intelektualne i moralne energije? U zemlji anarhije, ili državi slobode i prava? Uprošćeno rečeno, suočeni sa dva eliminirajuća pitanja – čega je ovo kraj? ili čega je ovo početak? – uvijek mogu izabrati, kao odgovor ili kao odluku, samo ono što jedino i zaslužuju.
INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.
Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.
fokus.ba
