Ogroman potencijal bh. naučne dijaspore Univerzitet u Sarajevu i druge visokoškolske institucije tek trebaju (naučiti) da iskoriste
Savremena nauka bez međunarodne saradnje, razmjene znanja i iskustava, zajedničkih istraživanja, konferencija i projekata ne može napredovati, razvijati se; izolirana, ona praktično ne postoji. Kao vodeće institucije nauke u svakoj zemlji, univerziteti i instituti moraju biti dio internacionalne naučne zajednice, no u današnjoj BiH, koja izdvaja manje od 1% budžetskih sredstava (na svim nivoima) za nauku, da ne spominjemo sve njene promašaje u području obrazovanje, otvorenost univerziteta vrlo je diskutabilna. Naročito u kontekstu sve većeg odliva mozgova, odnosno preseljenja mladih stručnjaka i naučnika u neke zemlje gdje će moći da se bave naukom i akademskom karijerom. Međutim, koliko smo spremni iskoristiti kapacitete naše “naučne dijaspore” za obnovu vlastitog visokog obrazovanja i naučnoistraživačkih aktivnosti?
Prorektorica za nastavu Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Aida Hodžić ističe da ova ustanova međunarodnu saradnju ostvaruje putem programa Erasmus+ i Horizont 2010, zatim CEEPUS, Mevlana, Fulbright, te International Visegrad Fund, dok je saradnju sa dijasporom prošle godine institucionalizirala kroz projekat Dijaspora za razvoj (D4D) vlade Švicarske i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH u partnerstvu sa Razvojnim programom Ujedinjenih nacija (UNDP) i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) u BiH.
– Navedenim projektom predviđene su aktivnosti na prenosu znanja iz iseljeništva u javni sektor u Bosni i Hercegovini. Na taj način je stručnjacima iz svih oblasti omogućeno da kandidiraju svoje prijedloge, između ostalih, i akademskoj zajednici. Projekat je još u toku, a neke posjete su već realizirane, kazala je Hodžić za Oslobođenje.
Međutim, prema riječima Dženane Karabegović, postdoktorske istraživačice na Univerzitetu u Salzburgu, kontakt domaćih univerziteta sa naučnicima i stručnjacima bh. porijekla je “zanemarljiv”. Karabegović se bavi međunarodnom i komparativnom političkom sociologijom, s posebnim naglaskom na transnacionalizam, migraciju, demokratizaciju, ljudska prava, tranzicijsku pravdu, te upravo dijasporu.
– Ukoliko naučnici sa bh. univerziteta imaju iskustva ili ukoliko su se školovali van zemlje i stekli kontakte, oni pojedinačno i na ad hoc način održavaju komunikaciju sa pojedincima koje su upoznali u svojoj struci ili tokom vremena provedenog u inostranstvu. Uz njihov veliki trud, koji često nije prepoznat od bh. univerziteta, znaju se onda i materijalizirati projekti ili publikacije u saradnji sa naučnicima bh. porijekla. Na taj način domaći naučnici steknu dodatno iskustvo i mogu izgraditi svoje karijere. Međutim, naglašavam da je to najčešće samo zahvaljujući njihovoj upornosti bez podrške bh. univerziteta na kojim rade, kaže Karabegović, dodajući da nije upoznata sa konkretnim strategijama univerziteta na nivou BiH u ovom polju. Ističe da se tu radi “o opštoj letargiji, ali i strahu od promjene i inovacije koja bi možda testirala efikasnost i ugrozila sadašnje funkcije i pozicije pojedinaca”.
Namik Kirlić sa Laureate Instituta za istraživanje mozga u Oklahomi, SAD, ističe da je nužno sastaviti bazu imena i institucija, te naučnih oblasti, što bi omogućilo uspostavljanje kontakata.
– Mislim da bi bilo vrlo lako imati stručnjake vani da daju gostujuća predavanja ili seminare, da služe kao dodatni mentori pri diplomskim, magistarskim i doktorskim tezama, da dijele svoja iskustva sa različitim tehnologijama, da pomognu pri osnivanju istraživačkih pitanja, metoda istraživanja, te pri analizi i interpretaciji podataka, i konačno objavljivanju tih rezultata u svojim oblastima, napominje Kirlić.
Netransparentne procedure
Ovaj istraživač ističe i da “svaki univerzitet treba da njeguje kulturu u kojoj se vrednuje akademski i naučni rad”, što znači da se mora raditi na organizaciji akademskih konferencija u svrhu razmjene ideja, ali i da se tako studentima predstavljaju naučni radovi. “Naučnici rijetko sjede sami u svojim klupama”, kaže Kirlić i dodaje:
– Saradnja sa drugima u istoj oblasti i oblastima koje su na prvi pogled nevezane su imperativ za uspjeh moga rada. Moje kolege su ne samo psiholozi i psihijatri nego i fizičari, statističari, kemičari, programeri itd. Uspjeh apsolutno ovisi o takvoj saradnji. Kao prvi korak, mislim da bi bilo bitno identificirati koje su potrebe trenutno na UNSA, zatim ostvariti platforme kroz koje će se kontakti i saradnje moći uspostaviti, i onda jednostavno krenuti s njima. Može se krenuti od jednostavnih razgovora i razmjene ideja i pitanja, te zajedničkih projekata, kaže Kirlić.
S ovim se slaže i Karabegović, koja smatra da su studenti u BiH “željni predavača koji im mogu približiti znanje i koji mogu podijeliti vještine sa njima”. Karabegović se i sama nakon doktorata u Engleskoj vratila u BiH i radila na ovdašnjim univerzitetima kao docentica, da bi nastavila svoj dalji akademski put i usavršavanje ponovo u inostranstvu.
– Podršku sam imala pretežno od sličnih meni koji su imali iskustva van granica naše zemlje, te cijenili činjenicu da se istinska profesorica mora konstantno usavršavati da bi mogla doprinositi naučnoistraživačkim radovima i u nastavi studentima. Imala sam i tada i danas dosta kontakta sa našim mladim naučnicima i stručnjacima (u inostranstvu, kao i u BiH) koji žele da podijele svoja znanja i vještine sa ovdašnjim studentima i pomognu našoj zemlji da napreduje. Slušala sam tada, te iskusila sama, kako su često sprečavani od onih koji su se već nalazili na određenim pozicijama moći ili iskorištavani zbog neznanja našeg sistema i procedura, priča Karabegović.
Ako ne postoje, dakle, prilike za uključenje mladih bh. stručnjaka i naučnika, ali uz transparentne procedure na bh. univerzitetima, posljedice će biti pogubne, odnosno, riječima Karabegović, nastavit će se “truljenje obrazovnog sistema”, koji se “vrlo malo obnavlja novim znanjem i iskustvima”, te kao takav “dodatno podstiče mlade da napuštaju zemlju”.
Redovni kontakt sa međunarodnom naučnom zajednicom podrazumijeva usavršavanje i očuvanje relevantnosti u struci, a to je posao u kojem nema mjesta, primjerice, predavanju iz zastarjelih udžbenika kao što je to na većini domaćih univerziteta slučaj. U svijetu je, priča Karabegović, nezamislivo na jednom fakultetu završiti sve svoje školovanje, a upravo to je iskustvo većine osoblja na UNSA, a tako se “reciklira isto znanje i šanse za inovativnost se smanjuju”.
Toga su svjesni i na UNSA, gdje, riječima prodekanese Hodžić, intenzivno rade na poboljšanju kontakta sa međunarodnom naučnom zajednicom, i to “kroz organizovanje predavanja na Univerzitetu u Sarajevu za studente sva tri ciklusa studija i nastavno osoblje, podršku akademskoj razmjeni, posebno za mlade istraživače Univerziteta u Sarajevu, pripremanje i implementaciju zajedničkih naučnoistraživačkih i umjetničkoistraživačkih projekata, zajedničko publikovanje članaka i drugih publikacija, kao i organizovanje naučnih i stručnih skupova”. Međutim, rezultati tih napora tek treba da se vide u budućnosti.
