Prošlo je 829 godina od nastanka najstarijeg pronađenog i očuvanog bosanskog državnog dokumenta – Povelje Kulina bana. Tri su verzije ovoga dokumenta – original koji se, historičari kažu, nalazi u ruskom Sankt Peterburgu i dvije prepiske koje se nalaze u Dubrovniku.
U ime Oca, sina, svetog duha, obećao je ban Kulin Dubrovčanima slobodu kretanja na teritoriji Bosne, oslobodivši ih plaćanja carine ovim dokumentom. Bilo je to 29. augusta prije 829 godina. Riječi dubrovačkom knezu Krvašu ispisao je pisar – dijak Radoje.
Eksponat iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu zapravo je kopija. Postoje dva prepisa u Dubrovniku, a primjerak za koji historičari pretpostavljaju da je original, nalazi se u Sankt Peterburgu u Rusiji.
Dokument je ponio nadimak “rodni list” Bosne. Ipak, neki historičari smatraju da je to nepravedno.
Nedim Rabić, historičar u Institutu za historiju smatra da se karakterizacijom Povelje kao “rodnog lista”, BiH oduzima nekoliko stoljeća historije.
“U tom slučaju bi oduzeli Bosni najmanje nekoliko stoljeća historije. Ta sintagma se često provlači kroz medije, mada se ja ne slažem, ali razumijem zašto se ističe da je to rodni list. Ono što je značajno je to što je ona prvi akt vladara na prostoru Bosne i širem slavenskom jugu. Značajna je za Bosnu i za Dubrovnik, koji se tada spominje pod svojim slavenskim nazivom. Ranije je bio Ragusa”, objasnio je Rabić, te dodaje da ona nije ništa manje značajna s aspekta jezika.
“Povelja je pisana na narodnom jeziku i ona je prvi spomenik Južnih Slavena na tom jeziku. Ranije su povelje pisane latinskim pismom”, istakao je Rabić.
Provjerili smo i koliko su nastavni planovi i programi u zemlji usaglašeni o Povelji.
U udžbeniku historije za sedmi razred osnovne škole koji se koristi na području Kantona Sarajevo u poglavlju o Bosni za vrijeme prvih banova je navedeno sljedeće:
“Povelja je pisana srednjovjekovnim bosanskim pismom koji se naziva bosančica. Bosančica je vrsta čirilićnog pisma. Dokument otkriva da je Bosana uređena država sa vladarom, dvorskom kancelarijom, službenicima”.
S druge strane, u udžbeniku historije za sedmi razred osnovne škole koji se koristi u Republici Srpskoj u ilustraciji Povelje o poglavlju o Srednjovjekovnoj bosanskoj državi je navedeno, pak, sljedeće:
“Počeci srpske pismenosti, kao najstariji spomenik narodnog jezika”.
Pitali smo i Sarajlije koliko znaju o Povelji.
Jedan od njih nam je kazao da je riječ o “povijesnom zapisu o Bosni”. Neki su podsjetili da je to ugovor s Dubrovčanima koji im je omogućio slobodnu trgovinu na području Srednjovjekovne Bosne. A neki su ipak jednostavno kazali da nisu čitali sadržaj dokumenta.
Manje zvanični izvori imaju i manje usaglašene informacije. Ljubitelji Wikipedije naići će na probleme – barem kada je u pitanju jezik. U hrvatskoj verziji , povelja je, piše, napisana arvaticom. Bosanska verzija, ipak, kaže – starobosanski narodni jezik, pismo bosančica. Oni koji se odluče na srpsku inačicu Wikipedije naći će da je Povelja Kulina bana napisana na narodnom srpskom jeziku iz Bosne.
/N1
