Jedan od najpoznatijih epskih junaka bošnjačke književnosti, a možda i najpopularniji, jeste Budalina Tale ili Tale Ličanin. To su dva najčešća imena po kojima se spominje, a tu su još i imena: od Orašca Tale, Tale od Trnovca, Ibrahim Tale, Tale Šušnjar, Talošina (od milja) i “ličko pogledanje” (iz ponosa).
Jedine usmene predaje o historijskom liku Tali Ličaninu, koje su umnogome utjecale na kreireanje lika Budaline Tale, jesu one da je Tale sin Ibrahima iz Vrnograča, mjesta blizu Velike Kladuše, te da je poginuo u boju kod Banje Luke 1637. godine. No, mnogo je epskih junačkih pjesama koje su opjevale Talu Ličanina i preko kojih je ostao u pamćenju naroda i do danas. Razlog tome je njegova osebujna ličnost koja je u sebi sadržavala i osobine junaka, ali i one osobine suprotne epskim junacima.
Humor kao najjače oružje
Budalina Tale i Tale Ličanin označavaju dva čovjeka, ili dvije izrazite osobine u jednom liku. Prezime Budalina nam govori da je Tale prije svega volio smijeh i šalu. Humor je njegovo najjače oružje. Svaku priliku koristi za smijeh, a samog sebe gotovo uvijek koristi kao predmet šale. On je uvijek, suprotno svim epskim junacima, bivao u dronjcima, poderanim čakširama ili čak u životinjskim ogrtačima što je velika rijetkost za ostale epske junake. “(…) čakšire su od bijela sukna, kroz čakšire propala koljena; pa obuče bijelu dolamu; dolama je od bijela sukna, svakojakom čohom iskrpljena.”
Svi epski junaci su u pravilu bili obučeni u skupa i bogata ruha, njihovom opisu pjevači su uvijek posvećivali desetke stihova, a Budalina Tale im je uvijek prkosio i time bio još bliži običnom narodu. U velikoj mjeri je to zbog njegove lukavosti, jer je u to vrijeme običaj bio uzimati odijela protivnika kao ratni plijen, a nije želio skupocjena odijela i zbog njegovog porijekla.
Naime, Budalina Tale u epskim pjesmama je bio čobanin neznanog porijekla, dok su ostali epski junaci uvijek bili plemićkog roda, čime su i njihovom rođenju davani mitološki aspekti.
Budalini porijeklo nikada nije smetalo niti je do njega držao. Bitna su mu bila vlastita pravila života. “S bliza nisam, ja sam izdaleka, iz daleka, od Orašca grada.” A on je i kao takav ne samo ravnopravno pričao sa agama i begovima, već ih je nadvisivao svojim razmišljanjima i zaključcima.
Budalina Tale nije imao ni konja bogato opremljenog, kao ostali junaci. “Da kakav je, bog ga nagrdio! Žuto kljuse, ljudurina gruba, a na njemu loše odijelo…” Budalina Tale preko svojih pravila, kojima se izdvaja kao pojedinac, stoji nasuprot epskih junaka koji nemaju sopstvenih misli i želja, već su uvijek opisani kao heroji – zaštitnici nacije.
Za blago se ne daje junaštvo
Međutim, ne postoji ni jedna epska pjesma, ni jedan njegov postupak zbog kojeg bismo ga mogli okarakterisati kao blesavu ili naivnu ličnost. Naprotiv, njegova unutrašnja ličnost se ispoljava preko drugog imena Tale Ličanin. Tim imenom se označava Tale junak, onaj koji je hrabar i mudar, čijim se podvizima divi i čija se riječ poštuje. “Za blago se ne daje junaštvo.” Upravo vanjski izgled koji ostavlja dojam nejakog seljaka koristi kao varku kada ulazi u borbe s ostalim junacima, jer njegovo junaštvo je u njegovoj hrabrosti. On ni ne želi da se dopadne nekome, jer vjeruje da je ljudska smjelost iznad osobina koje promoviraju ostali epski junaci, kao što su porijeklo, ime i položaj. Tale Ličanin odnosi pobjede u svojim borbama jer je srčan i neustrašiv borac. “Da si mene sabljom udario, lašnje bi ti ranu pribolio, ali si mene pleskom udario, jer se žene pleskom udaraju; zato ću ti zajam povratiti, ja ću t’ plesku za plesku vratiti, ja l’ ti glavu dati sa ramena.” U ovom dijelu primjećujemo da Tale ne može ostati dužan za uvredu časti i morala epskog junaka, ali ako bi neko uputio uvredu prema porijeklu ili društvenom položaju Tale Ličanina, on se ne bi ni obazirao. Njegovo oružje je također odstupalo od tadašnjih junaka, a opet bilo najpoznatije i izazivalo strahopoštovanje. Njegova kubura nije imala zlato ili srebro, već lim, a umjesto mača je koristio nadžak, čeličnu sjekiru sa špicem na jednoj strani, a čekićem na drugoj. Pored nadžaka, najviše je volio drenovaču, drveni buzdovan u kojeg je Tale ukivao čelične eksere jer je morao nekako unaprijediti je nakon čobanovanja.
Iako je vjera bila važan faktor junačkih identiteta, a nerijetko dovodila i do sukoba, Budalina Tale je i tu poseban lik. Naime, u svim junačkim nadmetanjima i sukobima, Tale u boj ide sa pobratimom kršćaninom Malim Radojicom. U njega se Tale uvijek pouzda, vjeruje u njegove odanost i on mu je desna ruka. Iako epske pjesme svjedoče mnogim izdajama, gdje su sudionici iste vjere, ne postoji ni jedna usmena predaja koja govori o izdaji između Budaline Tale i Malog Radojice.
Budalina Tale Ličanin bio je pravedan i skroman, nije volio ratni plijen niti nagrade materijalne, jer je znao da bi time izgubio svoju najdragocijeniju osobinu – svoju slobodu. “Fala tebi, Lički Mustajbeže! Ja ti kule od kamena neću, ja se u njoj naučio nisam… Nek mi kulu grade na Trnovcu u kakvoj se j’ Tale othranio, ni na Lici bolje kule neću.” A i ta kula je bila kao i sve njegovo vanjsko, opletena jasenovim prućem, bujadima (paprat) pokrivena, ali on je znao da će mu samo takva pružiti zadovoljstvo. I dolazili su mu krajiški i lički junaci iskazati čast i poštovanje, kojeg je Tale Ličanin zaslužio i do svog posljednjeg trenutka u kojem je sačuvao dostojanstvo i spremnost na rastanak. “Kad udari denovačom Tale, tu se smjesta zametnula kavga, pade tama od neba do zemlje, – nije tama od boga poslana, već od brza praha i olova… Sav je Tale u krvi ogrezao, jer se ne da savezati Tale, jer je Tale junak na mejdanu.”
Ratnik i šaljivdžija
Budalina Tale, kao tipični Krajišnik, genijalni je izum krajiškog pjesnika i ratnika, jer Talin humor je ljudski, on uvijek pogađa suštinu “problema”, on je uzdanica Krajišnika i Ličana, a ni on sam ne bi bio Ličanin da ne priređuje iznenađenja i svojima, da ne šereči u najtežim situacijama, ali upravo na tim kontrastima kreiran je nezaboravni epski junak Budalina Tale.
Za kraj, podsjetimo se šta je jedne prilike Branko Ćopić rekao o Budalini Tali: “On je jedini junak koji nije u srmi i kadifi, to je predstavnik njegovog veličanstva običnog naroda; ujedno on je jedini ratnik koji je i narodni šaljivdžija. To je naš Don Kihot, samo što je ovaj živio u oblacima, a naš Tale je vazda bio na zemlji…”
Dio pjesme “Budalina Tale dolazi u Liku”
“(…)'O kopile turska golotinjo,
Kuda nosiš kićenu divojku?
Vraćaj Anu kuli Smiljanića,
Sad ću tvoju odrizati glavu.’
Momak goni, ni mukajet nije,
Dostiže ga Smiljanić Tadija,
Priteče ga na Brezulje ravne,
Kraj kobile proćera kulaša:
‘Stan’ kopile turska golotinjo,
Vraćaj natrag kićenu divojku,
Da ja o te gvožđe ne mrcinim.’
Pa na njega naćera kulaša,
Ne ćide ga sabljom ošinuti,
Već ga desnom udario rukom,
Desnom rukom po obrazu livom,
Kako ga je udario, Iz zuba mu krva poletila.
A podviknu momak na kobili:
‘Fala tebi Smiljanić Tadija,
A na daru i poštenju tvome,
Što s’ me jutros dobro dočekao,
Al ne fala tebi na udarcu,
Da si mene sabljom udario,
Lašnje bi ti ranu pribolio,
Al si mene pleskom udario,
Jer se žene pleskom udaraju;
Za to ću ti zajam povratiti,
Ja ću t’ plesku za plesku vratiti,
Ja l’ ti glavu dati sa ramena.’
Gotova mu puška u rukama,
Dok poteže samicu kuburu,
Pod livu mu sisu uklepao,
Još ga jednoč pleskom ošinuo;
Kad otrže samica kubura,
Prsnu na njoj dvanaest limova,
Pa pogodi Smiljanić Tadiju,
Te po srcu ošinu junaka,
Mrtav pade Smiljanić Tadija. (…)”
Izvor:Faktor.ba
