Da li hrvatska policija i hrvatski granični policajci poznaju “Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina?” Ako ga znaju, da li ga primijenjuju? Saznat ćete u novom okršaju našeg čitatelja sa graničnom policijom na Maljevcu.
O čudnim susretima našeg čitatelja Admira Muhića s hrvatskim graničnim policajcima na graničnom prijelazu Maljevac pisali smo nekoliko puta na portalu Cazin.NET-u. Novo neugodno iskustvo desilo se jučer, a odlučio ga je podijeliti sa nama. Nazvao ga je “Dnevnik sabahskog buđenja” u podnaslovu “Kako policajci ne poznaju zakon”.
Na svom Facebook profilu naš čitatelj prenosi novo neugodno iskustvo na graničnom prijelazu Maljevac, a prenosimo ga u cjelosti:
“Vraćam se jutros iz Bosne gdje sam ostavio dijete u vrtić kao što svaki dan to činim. Dolazim na granicu kao što svaki dan to činim. Primjećujem da su oni što su bili gorljivi sa verbalnim prijetnjama isto u smjeni. Odlaze u svoj ured. No kad si ispravan ne bojiš se ničega. Policajac (mršav s naočalama) parkira me desno. “Javite se carini i stanite desno.” -bila je njegova dobrodošlica. Usput da kažem carinici su sve profesionalniji, susretljivi, milina ti bude kako te lijepo dočekaju na ulazu u Hrvatsku, sa smiješkom. Tu je skriveni menadžment države koji ti u jednom momentu govori sve, o državi, o narodu, ma o svemu. Čast im svaka!
I parkiram se desno. Sa mnom su supruga i stariji sin. Bilo je 8:06 sati. Prilazi mi drugi policajac, plav, visok, bez kape, naborana lica. Ugasim auto i izađem vani. Nudi mi neki papir kao u vidu neke obavijesti za putnike, plastificiran, format A5. Uzimam ga i gledam. Veli mi taj policajac da otvorim gepek. Upitam ga šta je ovo što mi je dao i zašto mi je to dao. “Pročitajte!” -odgovori mi on. Ovo je jedno pedeseti put kako me u ovih jedanaest mjeseci parkiraju desno. Podsjećanja radi, u 2015. nisu me parkirali ni jednom. Helem nejse! Taj policajac tek je preuzeo smjenu. Ima vremena. Treba u nešto potrošiti vrijeme od dvanaest radnih sati. Gledam onaj papir i gledam. Otiskan ili oštampan. Otiskan je na hrvatskom i oštampan je na bosanskom jeziku. Pita me jesam li pročitao. Govorim mu da nisam ni počeo. “Kako?” – pita me. “Lahko.” – odgovorim mu. Pitam ga: “Na kojem je ovo jeziku?”, a on mi odgovara: “Na hrvatskom.” Nadovezivam se: “Ahaaa! Imate li na bosanskom jeziku ovo?” Odgovara mi da nema i pita me: “Razumijete li hrvatski?” “Ovisi o situaciji, nekada da, a nekada ne. Zapravo ovu situaciju ne razumijem.”
-Kako?
-Lahko.
-Imate li na drugom jeziku ovo?
-Nema. Kako ne razumijete?
-Lahko.
-Pa Vi ste hrvatski državljanin.
-Tačno, ali moj jezik maternji nije hrvatski. Državljanstvo ne podrazumijeva automatsko i jezično poistovjećivanje.
-Kako to?
-Lahko. Moj maternji jezik je bosanski. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina mi jamči da sve državne dokumente mogu imati na svom maternjem jeziku. Ako je ovo službeni dokument onda kao pripadnik bošnjačkog naroda u Hrvatskoj imam pravo dobiti dokument na svom maternjem jeziku, bosanskom.
-Isto je hrvatski, srpski i bosanski.
-Vama možda jest, ali meni nije. Moj jezik maternji nije hrvatski niti srpski. Moj maternji jezik je bosanski, a ovo je pisano na hrvatskom jeziku. Ako imate na bosanskom jeziku rado ću pročitati.
Zbunjen policajac odlazi unutra valjda tražit dodatne konzultacije. Ja vani čekam kraj auta. Tamo unutra su oni policajci što su mi verbalno prijetili. Zadržava se par minuta i izlazi vani.
Veli: “Ovo je na hrvatskom jeziku koji je europski jezik.
-I moj jezik, bosanski, je evropski jezik i kao pripadnik nacionalne manjine Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina mi jamči da državne dokumente mogu koristiti na jeziku pripadnika nacionalne manjine. U ovom slučaju na bosanskom. Među 22 nacionalne manjine koje su u Preambuli ustava Republike Hrvatske je i moja manjina pa prema tome samo tražim svoje pravo, a to je da dokument bude na bosanskom jeziku.
-Jel to znači da odbijate otvoriti prtljažnik?
-Ne, to ne znači da ne želim otvoriti gepek nego znači da želim samo iskoristiti svoje ustavno zajamčeno pravo. Ovo nije stvar razumijevanja ili nerazumijevanja nego pravo korištenja Ustavnog zakona, a policajci bi trebali znati za taj Ustavni zakon te prema tome i sprovoditi ga.
-Čudno mi da ne razumijete hrvatski jer svi koji ovuda prolaze dajem im ovo isto pa i Kinezima.
-Ali ovo je granica s Bosnom i Hercegovinom, a ne sa Kinom. Kinezi me ne zanimaju u ovom momentu kao ni ta forma koju imate prema putnicima iz smjera BiH. Zanima me sada Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kojeg vi policajci ne primjenjujete. Ja radim u prosvjeti, hrvatskoj prosvjeti.
Vratim mu onu plastificiranu obavijest i otvaram gepek. On gleda i pregledava knjige i novine u jednoj kutiji. Pomažem mu da je dohvati.
-Jel konkretno nešto tražite da Vam pomognem?
-Ne nego rutinska kontrola.
-Ahaaa! Onda vi to tako u ovoj godini 50 puta rutinski mene parkirate desto. Toliko puta da ste stekli rutinu.
Otvara i vrata zadnja i izvodi sina vani, a potom i ženu. Gleda unutra. Vraća se pa onda iza moga sjedišta naše torbe u kojima je naš ‘alat’ za posao.
-Otvorite tu torbu.
-Jel mislite da imam eksploziv?
-Možda imate.
-Otvorim torbu i pokažem knjige i velim mu da je to moj eksploziv.
-Otvorite torbicu (malu torbicu s dokumentima).
-Jel mislite da tu ima dinamit?
-Možda imate.
Otvaram torbicu i pokazujem mu svoje dokumente među kojima i moja kapica i velim mu da je to moj dinamit.
Traži prometnu. Dajem mu saobraćajnu.
-Imate li punomoć?
-Nemam.
-Kako?
-Lahko. Prema zakonu nisam ni dužan imati punomoć za upravljanjem autom i za prelazak granice.
-Kako ću ja znati da je Vama Sead dao vozilo?
-Ne znam. Nije to moj problem. Vaš je.
-Ali vozilo nije Vaše.
-Saznajte eto čije je.
Gleda pa pregleda.
Dajem mu punomoć koja glasi na suprugu.
-Ali ovo je staro 4 godine i isteklo je.
-Ali ne piše ograničenje trajanja punomoći.
(Nailazi jedan kolega iz Bosne i staje blizu, selamim ga s rukom na srcu). Smješka se, a i ja vala. Šta ću! To mi je najubojitije oružje. Allah ga nagradio!
Bosanski policajci se ibrete i čude koliko me i kako zadržavaju.
Veli mi: “Možete ići.” – i vraća mi dokumente nazad.
“Ali sada mi dajte svoj broj značke.” – prozborih mu umilnim glasom.
Zbunjen što to tražim daje mi broj i to evidentiram u svoje bilješke kojih imam sijaset koliko su me puta skretali udesno. Upisujem broj značke (34413). Tražim i ime i prezime, ali veli: “Dovoljan je samo broj značke.” “Hvala Vam!” – nadovezujem se i dodajem: “Sreća da ima video nadzor i da se sada sve prati.”
Pomno evidentiram sve detalje. Uzimam papire kad drugi policajac koji mu je asistirao u odlasku komentira: “Ipak ste razumjeli hrvatski jezik.” Dodajem mu da policija mora znati Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i da mi je drago što sam im taj Ustavni zakon prvi ja došapnuo uhu jer policija i taj zakon treba primjenjivati. “Ali žao mi je zbog vas da ste tek sada čuli za Ustavni zakon kojeg isto treba primjenjivati. I da, razumijem ja hrvatski, ali moj maternji jezik je bosanski.”
Sjedam u auto.
Evidentiram vrijeme zadržavanja.
Vežem se, palim auto i krećem. Bilo je 8:20 sati kad sam krenuo. Taman dolazimo pred školu začulo se zvono.
Ne radi se o shvaćanju, razumijevanju, podrazumijevanju nego o primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjinama koji propisuje korištenje jezika pripadnika nacionalne manjine, u ovom slučaju Bošnjaka u Hrvatskoj i bosanskom jeziku u Hrvatskoj. U ovom konkretnom slučaju se radi o mom “posebnom” tretmanu na granici, o zgodama i nezgodama, o namjeri diskreditiranja. Jezik zašuti, a um dijagonale povlači onako ljudski, kulturno, muški, rekli bismo tvrdo k'o Bosanac.
Popodne sam otišao po dijete u vrtić u Kladušu i u povratku kući opet jedan policajac mi traži prometnu i vozačku. Dadnem mu uz smiješak: “Izvolite vozačku i saobraćajnu!” Brzo mi je vratio nazad dokumente. Zaustavim se kratko da spremim dokumente u torbicu. Spremam, a na retrovizoru gledam kako je onaj od jutros već krenuo prema meni. Uključujem se i krećem kad vidim njega da se okreće nazad.
Grdne rane!
Parmak je hasta bez muhlije.
Kontam kako i to prevesti na hrvatski ili možda i na engleski. Pokušat ću i na kineski. Svakako da će se i ovaj tekst (Dnevnik sabahskog buđenja) naći među koricama moje sad već dobro pripremane knjige “Parmak je hasta bez muhlije” u dijelu “Dossier granica u Maljevcu”. U završnoj sam fazi, ali kako je krenulo haman će to biti u nastavcima.”
cazin.net
