U Kozarcu, nadomak Prijedora i sred Republike Srpske (RS), u jeku su pripreme za obilježavanja 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Restoran, kafana, šta li je, Stari Grad, puna Kozaraca.
I na njihov zahtjev pišemo ime naše države „punim slovima“, imenom i prezimenom, jer oni, kada je naša i njihova država u pitanju, ne vole onu skraćenicu – BiH. Helem, bit će za Dan nezavisnosti i malonogometni turnir, na kojem Emsud Softić Emso neće igrati. U kolicima je. Ratni vojni invalid sto posto. Tako ga, kaže, zapalo.
Optimisti
-Najprije logori Benkovac, Omarska, Trnopolje, Keraterm! Potom Armija RBiH. Ranjavanje metkom u glavu, pa saobraćajna nesreća 1994. Onda, kolica! – opisuje Emso objašnjavajući da njemu je Dan nezavisnosti, dan poput ostalih i “ništa naročito“.
Zanima nas, hoće li zastavama Bosne i Hercegovine okititi Kozarac, grad u kojem su srpske snage za dva dana, od 24. do 26. maja 1992, pobile oko 800 civila, a preko 3.000 protjerale i odvele u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje?
-Naravno da hoćemo! Al’ zvaničnim državnim zastavama. Na onu s ljiljanima ne smijemo ni pomišljati. Ionako, dan poslije ćemo morati skidati ove državne. Kako god, pokazat ćemo da ima u Kozarcu, u RS-u, države BiH! – ponosno će Emso koji razumije da je odnos RS-a spram njih nikakav, ali se ljuti da ih je njihova država skrajnula.
Ona se, kaže Emso, u Kozarcu pojavi u liku čovjeka s rokovnikom, pred izbore ili na kakvoj dženazi.
Helem, sve trgovine čiji su vlasnici Bošnjaci, za Dan nezavisnosti će raditi. Jer od trgovine i žive. Tako je i za 9. januar, neustavni dan RS-a, kada ne rade samo zvanične institucije. Ervin Blažević, predsjednik Udruženja građana Optimisti, upravo je po Kozarcu lijepio plakate kojima se poziva građane da u povodu Dana nezavisnosti učestvuju u trkama ulicama Kozarca, polože cvijeće na spomen-obilježje, obiđu mezarja i dođu na svečanu akademiju. Sluša šta Emso priča. Zvuči mu njegova priča pesimistično i stoga ga ruži. Jer i Emso je član Optimista.
-Jesam, bio sam u logoru. Dva mjeseca. Imao sam 17 godina, al’ bebasto lice. Kad je bila razmjena zarobljenika, uspio sam se ubaciti u konvoj. Razmijenjeni smo u Travniku. Konvoj prije mog, završio je na Korićanskim stijenama. Al’ pusti to! – veli Ervin.
Oženjen je, otac četvero djece. Sin Emanullah igra za zagrebački Dinamo. Supruga mu radi. U poslovnom prostoru njegove kuće je pekara pa ubire kiriju. Važno je, kaže on, snaći se. Sad, eto, ima vremena za društvene aktivnosti. Optimisti, udruženje koje vodi, iako jesu na budžetu općine Prijedor, dobiju nešto sitno, za razliku od Svetosavske omladine koja iz budžeta ove općine ubire 80.000 KM. Na crnoj su listi Optimisti.
-Živi u Kozarcu i desetak pravoslavnih porodica. Mislim da nemaju problema s nama. Davno smo mi pružili ruku pomirenja, ali je kod njih sindrom kolektivne šutnje. Spominjete Nikolinu Boloban kao izuzetka. Možda! Ali ona svojim izjavama iritira i nas i njih. U ovdašnju osnovnu školu ide i nekoliko učenika srpske nacionalnosti. Obrazovanje je po nastavnom planu i programu Federacije Bosne i Hercegovine. Nekada je u tu školu išlo nekoliko hiljada djece, sada nekoliko stotina! – kaže Blažević.
Sirijci, bujrum
Dojam je, u Kozarcu je sve – novo! Dijaspora obnovila. Njihove su kuće više vile. Neke lijepe, nekima se samo dokazuje da ima se para, ima se čime. No, većina ih je prazna. U Kozarac oko 15.000 njih dolaze na godišnji odmor, za Novu godinu, Bajram i božiće.
-Sad bi u Kozarcu smještaj komotno moglo naći oko 20.000 izbjeglica iz Sirije. No, kad dođu naši iz dijaspore, sve živne. I Islamska zajednica je aktivna. Obnovljeno je 12 džamija, formiran fond iz kojeg se stipendiraju učenici, prave se kuće za one koji su u potrebi a nemaju novca. Akobogda, napravit ćemo i vatrogasni dom koji će nas koštati oko 800.000 KM – nabraja Blažević.
Pokazuje fotografije Kozarca odmah poslije rata. Na njima, Kozarac spržen, spaljen. Danas je to sasvim druga slika. Dušu dao za obilježiti Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, tik kod Prijedora, sred RS-a. Uzgred, Kozarac je dao i tri generala Armije RBiH: Sakiba Mahmuljina, Fikreta Ćuskića i Sakiba Forića
Nikada im neću halaliti
Svi naši sagovornici u Kozarcu prošli su logore smrti: Omarska, Trnopolje, Manjača. Pa i Jasmin Kahrimanović. Tamo su mu oca ubili. Sred razgovora s Jasminom, u restoran Stari grad ušao je policajac. Jasmin počeo šaptati. Strah ga? Prepoznao mučitelja?
-Ma, meni su lica mojih mučitelja ista! Nikad im halilit neću. S njima Jasmin samo zdravo za zdravo, ništa više. Nema šanse da sjedemo za isti stol! – objašnjava.
Inače, nezaposlen je. Jedva čeka dolazak dijaspore. Njima, kaže Jasmin, vazda nešto oko kuća treba poraditi.
