Kobnog 30. maja 1992. godine imao je samo četiri mjeseca kada mu je tokom granatiranja Sarajeva poginula majka, a njemu je amputirana noga.
Sarajlija Kemal Karić do svoje 24. godine imao je 25 operacija, te izdržao sedam ciklusa hemoterapija.
Kao dječak igrao je fudbal sa protezom na desnoj nozi, a lik majke pamti samo sa fotografija. Borbu za život Kemal je započeo još 30. maja 1992. godine, a ona traje i danas kada vodi bitku protiv tumora i u potrazi je za zaposlenjem.
Kobnog 30. maja 1992. godine imao je samo četiri mjeseca kada mu je tokom granatiranja Sarajeva poginula majka, a njemu je amputirana noga.
Za dječakovu tragediju i amputaciju saznao je Antonio Capuozzo, novinar iz Italije, koji se potrudio da mališana izbavi iz okupiranog Sarajeva i osigura mu bolje djetinjstvo. Brojni svjetski mediji pisali su o sudbini malog Kemala.
Djetinjstvo u bolnicama
Prve korake Kemal je napravio u milanskoj bolnici nakon čega ga je život odveo kod nepoznatih ljudi, koji su ga sa puno ljubavi i pažnje prihvatili kao svoje dijete. Sa porodicom Capuozzo živio je do svoje pete godine, a onda se vratio u Sarajevo. Od rođenja pa do danas njegov život su obilježile brojne operacije, djetinjstvo provedeno u bolnicama, ali i dobri ljudi koji su mu, kako su najbolje mogli, unosili ljubav i toplinu u surovu stvarnost.Kemal-Karic 08 ISDanas, iako nasmijano, Kemalovo lice odaje tragove borbe koju čitav život vodi. Kaže nam, umjesto da mu, kako je strariji, život bude bar malo lakši, iz dana u dan njemu je sve teže.
– Trenutno vodim bitku sa tumorom za koji sam nedavno saznao, ali i sa nemogućnošću da svoj život organizujem kao većina mojih vršnjaka – požalio nam se ovaj hrabri mladić i dodao – teško mi je i psihički da se nosim sa problemima zbog narušenog zdravlja, jer kada nisam u bolnici sjedim kod kuće i razmišljam o svemu što mi se dešava, a želja mi je da kao i većina mojih vršnjaka imam zaposlenje i mogućnost da ulažem u svoju budućnost.Trenutno živi s ocem i nanom u lijepo uređenoj kući kod amidže, ali nam je sa prozora pokazao i vlastitu kuću koju je napravio uz pomoć nesebičnog Italijana, za kojeg kaže da ga, i dan-danas, pazi kao da mu je vlastito dijete.
– Hvala Bogu, u životu sam upoznao mnogo dobrih ljudi koji su mi pomagali, ali ja sada želim da sam koračam kroz život, da se ne oslanjam na pomoć drugih – istaknuo je Kemal.Kemal-Karic 11 ISSmatra da bi se dobro snašao kao uposlenik neke humanitarne organizacije, jer iz vlastitog iskustva zna koliko znači topla riječ i briga kada život zapadne u krizu. Naveo je da je završio Srednju saobraćajnu školu u Sarajevu, ali bi sa puno radosti prihvatio bilo kakav posao koji može obavljati s obzirom na zdravstvene poteškoće.
Uplakana nana Adila
Dok smo slušali Kemalovu životnu priču, koji nam je pokazujući fotografije govorio o svom djetinjstvu, sa suzama u očima razgovoru se pridružila i njegova nana Adila Karić.
– Ni sama ne znam da li mi je teže da ga gledam sada kako iz dana u dan tone zbog novih problema, ili kad je bio mali dječak koji je sa protezom na nozi trčkarao za loptom – požalila se uplakana Adila.
Voljela bi da je život njenog unuka ispunjen svakodnevnim obavezama umjesto da sjedi u kući i razmišlja.
-Ne bih voljela da, nakon svega što je prošao, postane borac koji odustaje od bitaka – kazala je nana Adila.
Viši od kapitena Škotske
Kemal nam se pohvalio da je išao i na EURO 2008. godine u Škotsku gdje je bio pozvan da na kvalifikacijskom meču između Škotske i Italije iznese zastavu.
– Sa Škotima me je povezao moj prijatelj Mirza Muminović, koji ih je, obučene u škostke suknje, doveo meni u bolnicu – prisjetio se Kemal.
Uz osmijeh kaže da je bilo planirano da izađe na teren sa škotskim kapitenom, da ga izvede za ruku, ali je došlo do promjene plana jer je Kemal bio viši od igrača, pa se ne bi znalo ko koga vodi za ruku.
Pobjednik uprkos svemu
Ljetne raspuste Kemal pamti po bolnicama. Kako je rastao, tako bi kost probijala kožu što je svakog ljeta zahtijevalo nove hirurške zahvate. Prije dvije godine ljekari su mu pronašli tumor što ga je vratilo na operacioni sto. Posljednja operacija bila je jako teška i trajala je 13 sati.
Kemal zabrinuto govori da više ni sam ne zna gdje je kraj njegovim problemima. Ipak, dodaje da ga fotografije dječaka sa amputiranom nogom koji se trudi da igra fudbal bolje od vršnjaka redovno podsjećaju da je od najranijih dana bio pobjednik, te da ni sada nema namjeru odustati.
(Faktor.ba/Foto: Ivan Šebalj)
