Đulka, mještanka Rogatice koja je sa trideset godina ostala nepokretna, u junu 1992. godine, zajedno sa mnogim sugrađanima, doživljava deportaciju iz rodnog grada. Na putu za Hrešu, predosjećala je kakva će je sudbina zadesiti pri dolasku.
Po zaustavljanju kamiona i autobusa, svi deportovani ostavljeni su da se spuste pješke za Sarajevo, a Đulka i još jedna nepokretna žena – Mina Ćurevac, ostaju na cesti prepuštene same sebi, piše Frontal.ba.
Izlazak deportovanih iz vozila i dvije nepokretne nane koje već dugo borave same na cesti, primjetila je Nedeljka Čvoro iz svog doma, koji se nalazio pored ceste. Prvo im je dugi boravak na cesti skratila kafom i domaćom pitom, a potom, vidjevši da niko ne dolazi po njih, primila ih u svoj dom kako bi ih sklonila sa ceste.
Nakon što su par dana provele u njihovom domu, Đulka i Mina su uz pomoć Nedeljke, njenog supruga i još nekih ljudi, prevežene u bolnicu na Sokolac.
Skoro dvije godine je prošlo do momenta kada je u bolnicu u Sokolac stigao telegram, kojim se obavještava uprava bolnice da Crveni krst dolazi po Đulku. Momenat kada je Đulka Džaferović dobila priliku da se nakon tri godine ponovo sretne sa svojim sinom, Nijazom.
Ukoliko znate za slične humane priče ili ste i sami jedan od učesnika istih, javite se redakciji portala Frontal: redakcija@frontal.ba.
Humani primjeri nehumanog rata“ je projekat koji je započeo portal Frontal, sa ciljem da se prikažu dobri primjeri humanog djelovanja za vrijeme ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Priču objavljujemo u dogovoru s autorima.
