Odnosi Josipa Broza Tita i Fidela Castra nisu bili baš tako harmonični kako se to u “stara” vremena prikazivalo u javnosti, tvrdi dugogodišnji diplomat i posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar
On je za Jutarnji list ispričao kako je Castru Tito zamjerao što se previše oslonio na Moskvu i nije dopuštao da se Pokret nesvrstanih okrene prema Sovjetskom Savezu.
– Posebno su odnosi bili poremećeni kada se svijet 1962. godine našao gotovo pred nuklearnim ratom, a Tito je smatrao da Castro nije na visini i odgovornosti svjetskog igrača. Oštro smo ga kritizirali, a Titu je smetala Castrova euforičnost i naglašena radikalizacija prema Zapadu. Često je izražavao sumnju hoće li se Castro držati dogovora, ali je bivša Jugoslavija ipak uvažavala njegov značaj – kaže Lončar.
Sjeća se i onih dana kad se stvarao Pokret nesvrstanih koji je, između ostalih, pokrenuo i Tito. Tada Castro nije bio među petoricom osnivača, iako se na početku opredjeljivao za politiku izvan blokova. Na prvoj konferenciji Nesvrstanih u Beogradu Fidel Castro je već pokazivao radikalizam prema Americi, iako još nije ušao u pun zagrljaj Sovjetskog Saveza.
– Kako je hladni rat sve više dobijao na intenzitetu tako su se i odnosi Kube i Amerike zaoštravali, a između Castra i Rusa približavali. Tako je hladni rat naglasio njegovo komunističko opredjeljenje, iako je Castro bio odgojen u katoličkom ambijentu i kao katolički intelektualac uvijek je pokazivao socijalnu osjetljivost – ističe Lončar.
Lončar je svjedočio i susretima Tita i Castra pa je iz prve ruke vidio da među njima nije postojala toliko dobra komunikacija kakvu je bivši jugoslavenski predsjednik imao s drugim svjetskim liderima.
Titu je mnogo toga smetalo, nije mu bio drag ni Castrov odnos prema glavnim zapadnim akterima, ali uvažavao je njegov značaj i ulogu – kaže diplomata.
Nakon brojnih susreta s Fidelom Castrom Lončar je dobio dojam da je riječ o kontroverznoj ličnosti, ali da mu se ne može osporiti karizma.
– Iako je bio determiniran hladnim ratom, izvorno je branio nezavisnost svoje zemlje. Bio je pokretač emancipacije od strane dominacije, idealist. Bez obzira na to što se u praksi taj idealizam znao pretvarati u politiku samo jedne strane, ne uvijek dobre i korisne. Castro je uvijek djelovao vrlo samouvjereno, odavao dojam nesebičnosti, zračio idealizmom, u to nema sumnje. Ali, osjećala se kod njega i stalna težnja za radikalizacijom. Ostavljao je dojam snažne ličnosti koja je tim radikalizmom ugrožavala kompromisni put kakav je svijet tražio. Bio je dinamičan političar, ali i autokrat i diktator. U kontaktima je bio vrlo neposredan, znao je razgovarati tako što vas je u nekim trenucima iz prijateljstva potapšao po ramenu ili primio za ruku, iz njega su zračile emocije i ljudska toplina. Bio je jako zadojen idealizmom i poštenjem pa je posebno pazio da u redovima njegovih ljudi ne bude kriminala i korupcije, bez obzira na to što je djelovao na radikalnoj i rizičnoj opciji – tvrdi bivši diplomat koji se mnogo puta susreo s Castrom.
Posljednje Lončarevo putovanje na Kubu bilo je u septembru 2006. godine kada je Stipe Mesić sudjelovao na 14. summitu Pokreta nesvrstanih u Havani. Amerikanci su tada bili iznervirani tom gestom tadašnjega hrvatskog predsjednika koji je odmah poslije Kube sletio u New York na zasjedanje Opće skupštine.
– Castro je već bio bolestan, bili smo samo nekoliko metara od kuće u kojoj je stanovao. Kubanski su nam domaćini tada rekli da mu zdravstveno stanje nije najbolje, ali da još uvijek sudjeluje u životu zemlje i vodi glavnu riječ – kazao je Budimir Lončar.
