Život 77-godišnje majke Rahime Mehanović: Sudbina je htjela da rodim šesto i sedmo muško, a sad nijednog nema

Nakon što joj je muž ubijen, srce ove majke je ponovo zaboljelo. U enklavi, u srebreničkom paklu, ostala je bez jedne kćerke

Imala je sretan život, muža i čak osmero djece. Borili su se zajedno za još bolji i ugodniji život u njihovom najdražem mjestu – u Tegarama kod Srebrenice.

Danas, Rahima Mehanović, 77-godišnja nena, nema sretan život, nema ni muža, a djeca, ili nisu među živima ili su rasuta po svijetu.

Penzionerska soba

Svaka podrinjska sudbina, nastala između 1992. godine i 1995. godine, priča je za sebe. Preživjeli će reći da je to priča za film, priča za veliku i tužnu knjigu.

A takva je i Rahimina životna priča – od sretnog života u ovom podrinjskom mjestu do suza u tuzlanskom Domu penzionera.

-Bili smo u Srebrenici do jula 1995. Kada je počeo napad, i mi smo pobjegli prema Potočarima – priča nam Rahima, koju smo posjetili u njenoj sobi u Domu penzionera.

-Sa mnom je tada bila samo jedna kćerka, koja nije bila udata. Njih pet je bilo udato. Imala sam šest kćerki. Takva je sudbina bila da rodim sedmo i osmo muško. I nijednoga sada nema – govori nam kroz suze Rahima.

Tragična sudbina ove Podrinjke je počela još prije rata. Tada je, kaže nam, jednog sina izgubila u miru. Zvao se Izudin.

-Osam razreda je završio i kaže: hoću ja, babo, da idem na posao, ne možeš ti nas sam izdržavati. I otišao je u Ljubljanu. Tamo se zapalio neki hotel. Svi izbjegli, a on se ugušio – govori nam Rahima.

Tragedija porodice Mehanović je nastavljena početkom agresije na našu zemlju. U rodnim Tegarama, u napadu zločinačke vojske, ubijen je njen muž Hamid.

-On je rekao, kada umre, da ga ukopamo pored sina. I ukopali smo ga u Tegerama pored Izudina – priča nam Rahima.

Nakon što joj je muž ubijen, srce ove majke je ponovo zaboljelo. U enklavi, u srebreničkom paklu, ostala je bez jedne kćerke.

-Krenula je kući u Voljavicu kod Bratunca, da nađe hrane. Otišla je sa mužem. Muž je teško ranjen, a moja kćerka nije preživjela – govori nam ona.

A onda, nakon pada Srebrenice, hiljade muškaraca je krenulo pješke šumama. Među njima je bio i Bahrudin, drugi Rahimin sin. Ukopan je u Memorijalnom centru Potočari. Rahima nam pokazuje njegovu sliku, čvrsto stisnutu u rukama.

Rasuti po svijetu

-Kada sam izbjegla iz Srebrenice, živjela sam u Banovićima sa jednom kćerkom. I ona se kasnije udala. Dvije kćerke su u Danskoj, jedna u Francuskoj, a jedna u Njemačkoj. Samo jedna živi ovdje – priča nam Rahima.

Tokom našeg boravka, ova nena se požalila kako se ne može čuti sa kćerkama, jer su joj odnijeli telefon da poprave.

No, prilikom našeg odlaska, u posjetu joj je stigla kćerka, zajedno sa prijateljicama. Rahima je bila sretna. I plakala je.

(S. K./Faktor.ba)

Related posts