Jedne prilike, nekoliko mjeseci prije ovog događaja, bili smo na moru i izvlačili mreže, te sam ja u mrežama među ribom primijetio nekakav eksploziv, tzv. šipke, štapine. Štapini su bili savitljivi, i prilikom izgaranja ispuštali su žuti plamen, a s tim su se štapinima susretali i drugi ribari.
Bilo je oko četiri kilograma tog eksploziva na brodu, a ja sam ga u vrećici stavio ispod vrata kormilarnice – dio je iskaza koji je kapetan broda “Mali Božo” nedavno dao Općinskom državnom tužilaštvu u Splitu u istrazi u povodu eksplozije u septembru prošle godine u kojoj su stradali radnici angažirani na remontu ribarice, piše Slobodna Dalmacija.
Jedan od njih pritom je zadobio teške opekline te je skoro mjesec dana bio u komi, a zadobivene povrede ostavile su trajne posljedice na njegovo zdravlje.
Štapini ‘zgodni’ za fešte
Iako su informacije o eksplozivu bile proslijeđene policiji odmah nakon nesreće, a potvrdili su je i drugi članovi posade, trebalo je proći godinu dana da bi neko tu informaciju i službeno zabilježio.
Iako se za eksploziju krive izvođači radova, po nalazu Centra za vještačenja “Ivan Vučetić”, nesreća se dogodila aktiviranjem nekog lakozapaljivog sredstva.
Centar ne provodi vještačenja koja bi mogla utvrditi o kojem je sredstvu riječ, no njihovo je mišljenje da bi mogla biti riječ o bezdimnom barutu koji se lako zapali i “gori intenzivnim plamenom, te dolazi do vrlo brzog požara i intenzivnog plamena”.
Prema riječima kapetana, štapini su imali rupe u sredini, dosta su savitljivi, dio ih je bio debljine prsta, a dio debljine olovke, i namjeravao ih je koristiti za fešte kod kuće jer, kada se zapale, gore specifičnim žutim plamenom. Prema svemu navedenom, može se zaključiti kako je riječ o punjenjima topovskih granata koje je JNA bacila u more prilikom povlačenja s Visa.
Ovo, naime, nije bio prvi slučaj da su štapini izvučeni iz mora, kazali su članovi posade u svojim iskazima, a sličnu su lovinu znali na području oko Jabuke izvući i drugi ribari.
Od Prvog svjetskog…
“Jadransko more zatrovano je tonama raznog streljiva, mina, granata, neeksplodiranih torpeda, od kojih se neka na morskome dnu nalaze još od Prvog svjetskog rata.
Nakon Drugog svjetskog rata, bacanje viškova streljiva u more bila je uobičajena praksa, a posebno su zabrinjavajuća vojna sredstva koja su u more bačena u nedavnim ratnim zbivanjima – bilo da je riječ o vojnim sredstvima JNA ili neiskorištenim sredstvima koja su u more bacali avioni NATO-ova saveza na povratku u Italiju s misija iznad Balkana”, navodi se u studiji izrađenoj u sklopu projekta UNCOSS (izrade ronilice opremljene za detekciju eksploziva). Projekt je dobrim dijelom financirao EU, a vodio ga je Institut “Ruđer Bošković”.
Do podataka o tome koja su najugroženija područja Jadrana nije lako doći, budući da su svi ti podaci kao označeni vojna tajna.
Konačna svrha ovog projekta bila je izrada katastra s lokacijama opasnih sredstava na morskom dnu, a uređaj bi se mogao koristiti i za detekciju svih ostalih vrsta toksičnog otpada, no država do sada nije pokazala nikakav interes da bi pristupila nečemu takvom.
A problem nije samo u tome što će neki ribar neoprezno ostaviti eksploziv za kakvu feštu jer gori lijepim plamenom, odnosno opća neobaviještenost o tome što se zaista krije na morskom dnu i koliko je to opasno. Problem je i u tome što su eksplozivi sami po sebi izrazito toksični kada, nakon godina korozije, dođu u doticaj s morem.
Najdrastičniji primjeri mogu se naći u Italiji: procjenjuje se da su nakon Drugog svjetskog rata u moru kod naših susjeda završile hiljade tona municije, između ostalog i ono punjeno iperitom.
Od tada su naučnici i doktori sa Sveučilišta u Bariju detektirali više od 230 slučajeva trovanja iperitom kod lokalnih ribara. S modernijim oružjem stvar je još gora jer često u svojem sastavu imaju i radioaktivne supstancije.
/avaz.ba
