Od 1. januara u primjeni su nove odredbe Zakona o finansijskom poslovanju FBiH, kojima se kažnjava kašnjenje u plaćanju obaveza među poslovnim subjektima. Za kašnjenje u plaćanju za isporučene robe ili usluge predviđene su kazne između 5.000 i 15.000 KM za poslovne subjekte, odnosno između 1.500 i 3.000 maraka za odgovorne osobe u kompanijama dužnicima. Ove kazne se plaćaju nadležnim inspekcijskim službama, odnsono u budžete.

Dodatno za svako kašnjenje, bez obzira na njegovu dužinu, firma povjerilac ima pravo na naknadu od dužnika u iznosu od 100 KM. Isplata ovog novca nema nikakvog utjecaja na izmirenje duga, eventualno plaćanje zateznih kamata ili sudskog postupka, koje plaća dužnik. Spomenuti iznos predstavlja samo svojevrsnu “naknadu za čekanje”, koja se nameće dužniku po automatizmu sa prvim danom prekoračenja plaćanja duga.

U praksi to znači da ako porezni inspektori u nekoj firmi nađu neplaćenu fakturu kojoj je rok plaćanja prekoračen barem za jedan dan mogu izreći kaznu u navedenom iznosu. Na ovaj način se iz opticaja nastoji izbaciti valuta “dođem ti”, veoma česta u domaćem platnom prometu, što predstavlja radikalan iskorak, s obzirom da živimo u državi u kojoj svako svakome duguje.

Ovim odredbama su podjednako obuhvaćene privatne firme, kao i javne kompanije te organi uprave.

– Ove odredbe svakako treba da doprinesu povećnju discipline u poslovanju privrednih subjekata, ali je upitno koliko će se odmah moći doslovno primjenjivati. Naime, govoto sve firme imaju kašnjenja u plaćanju dugova prema dobavljačima, jer prvo izmiruju obaveze prema državi, odnosno plaćaju poreze, zatim izmiruju plaće radnicima, uključujući i doprinose, pa tek onda izmiruju dugovanja prema dobavljačima. To je model funkcionisanja gotovo svih firmi. Zbog toga smatram da bi, možda, ova godina trebala biti iskorištena kao prelazni period da se privredni subjekti prilagode novom načinu poslovanja, a da se od 1. januara 2018. kaznene odredbe počnu rigorozno primjenjivati – smatra predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH Adnan Smailbegović.

Prema odredbama ovog zakona, ugovorom o isporuci se definiše rok za plaćanje koji maksimalno može trajati dva mjeseca. U iznimnim slučajevima taj rok se može i produžiti do godinu dana, ali u tom slučaju firma dužnik dostavljaču mora obezbijediti adekvatnu garanciju plaćanja duga, poput mjenice, bankovne garancije i slično.

– Mislim da će se vrlo brzo s početkom primjene ovih odredbi pokazati da će se one morati mijenjati. Prije svega, kada bi sada natjerali sve firme da odmah izmire sva svoja dugovanja, mnoge od njih bi se našle u problemima. Osim toga, obezbjeđivanje garancija stvara dodatne troškove za firme dužnike. Tako recimo, u slučaju izdavanja mjenice vi morate na računu imati dvostruko više novca od iznosa na kojeg glasi mjenica. Ako se kao obezbjeđenje koristi bankovna garancija, banke naplaćuju ovu uslugu – dodao je Smailbegović.

Ono što je gotovo izvjesno je da će ove odredbe Zakona o finansijskom poslovanju spriječiti pojavu da velike kompanije, poput nekih trgovačkih lanaca, izbjegavanjem plaćanja svojih obaveza, praktično dovedu male dobavljače na ivicu opstanka. Slučaj tržnog lanca Tuš pokazuje koliko štete u poslovanju domaćih komapnija mogu izazvati kašnjenja prilikom plaćanja. – piše faktor.ba

Categories: BiH