Ubistva Joze Leutara, Nedžada Ugljena, Medihe Halilović, supruge generala Sefera Halilovića, Taiba Torlakovića, Ramiza Delalića Ćele, u RS-u ubistva inžinjera Milana Vukelića, Rista Jugovića, pa i atentat na novinara Željka Kopanju, sve do danas su ostala nerasvijetljena…
Kada se pogleda široka lepeza onih koje mediji sumnjiče za „politička ubistva“, i ona u Sarajevu i ona u Banja Luci, može se zaključiti kako je u svim tim likvidacijama učestvovala većina političkog establišmenta i da su rijetki uspjeli da se izmaknu od optužbi. Sva neriješena ubistva se spominju kao politička ubistva.
Ubrzo nakon rata i pored iskopavanja stravičnih masovnih grobnica, sve se manje govorilo o tim žrtvama, o silovanjima i rušenjima gradova. Ovih nekoliko političkih ubistava u medijima je postalo važnije od najgorih ratnih zločina. Ubijani su ljudi iz vrha vlasti i to je proizvodilo opštu nesigurnost među građanima. Kriminalcima je to otvorilo neslućene mogućnosti, pa su počeli međusobne likvidacije. Kako su često “ugledni građani” istovremeno bili i “ugledni kriminalci”, danas se za mnoga ubistva ne zna jesu li kriminalna ili politička. Kriminalci su ušli kroz otvorena vrata u politiku pa smo dobili političke kriminalce i politički kriminal. Politička ubistva su tako postala neodvojiv dio ove kombinacije.
Da li je vlast ubijala određene ljude koji su joj stajali na putu? Za to postoje osnovane sumnje.
Gotovo redovno ova su politička ubistva korištena za obračune sa političkim neistomišljenicima. I do sada su bila redovno upotrebljavana u predizbornim kampanjama. Ako i nisu mirisala na politiku i zbog te upotrebljivosti, postajala su politička ubistva. Ključni krivac tome bio je u pravosuđu. Dvadeset pet godina nakon prvih ubistava, tužilaštva niti u jednom slučaju nisu uspjela završiti istragu i ubice privesti pravdi. Nakon četvrt vijeka mraka nad ovim likvidacijama, političke oligarhije mogu se mirne duše optužiti za umiješanost u ove smrti, a ova ubistva proglasiti političkim. Dolaskom na funkciju niti jedan tužilac ne želi se baviti ovim nerazjašnjenim ubistvima. Uostalom, ne bave se kako treba ni nedavnim likvidacijama. Podsjetimo se tih starih ubistava.
Nedžad Ugljen je ubijen 28. septembra 1996. godine. Mediji su pisali da je „istraga oko ubistva Ugljena “zaboravljena” u stolu kantonalnog tužioca Mustafe Bisića.“ Bisić je istragu držao u ladicama sedam godina. Na njegovo mjesto je u decembru 2003. došao tužilac Branko Šljivar i na mjestu glavnog kantonalnog tužioca bio je do 2009. godine.
Ubistvo Ugljena do danas nije riješeno.
Jozo Leutar je ubijen u martu 1999. godine u Sarajevu. Istraga američkog FBI-ja je pokazala da je u Leutarov automobil postavljen eksploziv. Istina je da se Leutar kao zamjenik ministra MUP-a Federacije BiH i u ratu angažirao za mir između Bošnjaka i Hrvata.
Za ubistvo Leutara su optuženi Ivan Andabak, Jedinko Bajkuša, Zoran Bašić, Leutarov vozač Željko Ćosić, Mario Miličević, te Dominik Ilijašević Como, jedan od komandanata jedinica HVO-a u Kiseljaku, osuđen kao jedan od krivaca za zločin nad 38 ubijenih mještana Stupnog Dola kod Vareša. Proces je počeo 16 mjeseci nakon ubistva u julu 2001. a završio oslobađajućom presudom za svih šest optuženih u novembru 2002. godine.
Radovan Ortynski, državni odvjetnik Republike Hrvatske, u susretima sa policijskim i sudskim zvaničnicima u Sarajevu, tvrdio je da oni u Hrvatskoj posjeduju dokaze o motivima za ubistvo Joze Leutara od strane hrvatskog podzemlja i naručilaca iz kruga HDZ-ovih tvrdolinijaša. Ali, umjesto zajedničke istrage, počele su obostrane optužbe o nesaradnji i sve se zaboravilo.
U julu 1993. godini u stanu generala Sefera Halilovića, ubijeni su njegova supruga Mediha i njen brat Edin Rondić. Službena verzija je bila da ih je ubila granata. Porodica je sve vrijeme sumnjala na podmetanje eksploziva ispod balkona stana. Nikada nisu pronađeni krivci pa su se sumnje množile. I na ovom predmetu izmijenjalo se više tužilaca.
Komandant jedne jedinice Armije BiH u Sarajevu, poslijeratni sportski radnik i vlasnik ugougostiteljskih objekata Taib Torlaković ubijen je 16. januara 2004. godine. Bomba koja ga je usmrtila bila je postavljena ispod sjedišta automobila kojim se Torlaković vozio od Vogošće prema Sarajevu.
Nekadašnji komandant Devete brdske brigade Ramiz Delalić Ćelo ubijen je 2007. godine u sačekuši pored njegove kuće. Do danas ubice nisu pronađene.
Ubistva su se događala, tužioci mijenjali, ali jednako neefikasno istrage ili suđenja nisu završavale sa krivcima. Kako u Federaciji tako i u RS.
Inžinjer iz Banje Luke Milan Vukelić ubijen je u eksploziji auto-bombe u banjalučkom naselju Starčevica, u neposrednoj blizini MUP-a Republike Srpske, 6. novembra 2007. Optuživao je za pljačku Slobodana Stankovića, vlasnika firme Integral Inžinjering iz Laktaša, inače prijatelja Milorada Dodika, lidera RS.
Atentat na vlasnika i glavnog i odgovornog urednika banjalučkih Nezavisnih novina Željka Kopanju izvršen je 22. oktobra 1999. u Banjaluci. Kopanja je nastradao od eksplozivne naprave postavljene ispod njegovog automobila. Uspio je preživjeti atentat, ali je izgubio obje noge. Osmog augusta 2016. Kopanja je preminuo u 62. godini, zasigurno i zbog posljedica atentata.
Istragu je vodio čak i engleski Scotland Yard, ali bez uspjeha.
Generalni direktor osiguravajućeg društva “Jahorina” Risto Jugović ubijen je 10. marta 2002. ispred porodične kuće na Palama. Tri dana prije smrti Jugović je u Banja Luci održao konferenciju za novinare na kojoj je objavio da će biti ubijen i da se protiv njega s najviših nivoa vlasti u Republici Srpskoj vodi „”hajka“, da je izložen konstantnim političkim, policijskim i medijskim pritiscima.
Kada se sve počelo zaboravljati, dogodila su se dva ubistva koja su uzburkala duhove u BiH. Riječ je o ubistvima mladića Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banja Luci. Davidov otac Davor Dragičević je podigao desetine krivičnih prijava protiv ljudi u političkom vrhu Republike Srpske. On je prikazao snimak mrtvog sina i po brojnim posjekotinama na tijelu očito je da se radilo o nasilnoj smrti. U Banja Luci se održavaju stalni masovni protesti građana i traži se pravda za Davida. U Sarajevu se brojni skupovi protesta održavaju zbog ubistva Dženana Memića. Navodni krivci, romska porodica Ljube Seferovića, prvo su priznali da su kombijem ubili Memića. U toku svjedočenja je data desetina kontradiktornih izjava svjedoka, frizirani su izvještaji i vještačenja. Dženanov otac Muriz Memić optužio je glavnu tužiteljicu Dalidu Burzić za prikrivanje dokaza i vođenje postupka u krivom smjeru. Memić iznosi tvrdnje da je njegovog sina ubio neko politički moćan, zbog čega je došlo do loše i nezakonito vođene istrage, pa onda i do otvorene pobune građana. Na ovom predmetu je u dvije godine radilo devet tužilaca, uključujući i glavnu tužiteljicu Dalidu Burzić.
Način na koji ova dva roditelja traže pravdu za svoju ubijenu djecu, protestima i otvorenim optužbama tužilaštva, pokazao se vrlo efikasnim i uzdrmao temelje vladajućih političkih oligarhija.
Sva ova ubistva mogu se tretirati kao državni terorizam, jer država nije dovoljno uradila da pronađe krivce ili korumpirani službenici nisu htjeli uraditi svoj dio posla. U svakom slučaju ubistva su pokazivala dugoročnu nemoć države da se odbrani od mangupa u svojim redovima. Već četvrt vijeka ove likvidacije opterećuju odnose unutar BiH.
Korupcija ne počinje u pravosuđu, ali zasigurno tamo završava.
nap.ba
