Odgoj i obrazovanje najsloženiji su fenomeni svakog društva. Nekada je obrazovanje bilo dostupno samo malom i privilegiranom broju ljudi. Proučavanje sveukupnog bošnjačkog, muslimanskog školstva od predškolskog do najvišeg nivoa obrazovanja neophodno je radi rušenja mitova o prvim obrazovnim ustanovama u Bosni i Hercegovini.
Nakon osvajanja Bosne i Hercegovine, osmanske vlasti otvaraju dječije muslimanske početne škole vjerskog karaktera, sibijan-mektebe, koji su bili ključni nosioci pismenosti kod pripadnika islamske vjeroispovijesti. U mektebima se stjecalo osnovno školsko obrazovanje i odgoj, čitanje, pisanje, osnove vjere i vjerskog odgoja. Učilo se arapsko pismo, što je bilo osnova za učenje Kur’ana, zatim osnove islama i islamskog obredoslovlja.
“Pored mekteba, značajnu ulogu u obrazovanju i duhovnom životu bosanskohercegovačkih muslimana imale su medrese. Darul-mualimin, škola za obrazovanje nastavnog kadra u Bosni i Hercegovini, osnovana je 1869. godine, a 1873. godine pripravna vojna škola (mekteb-i idadija) s ciljem obrazovanja kadrova koji bi kasnije pohađali više vojne škole. Za obrazovanje kadra za rad u administraciji, Osman-paša otvorio je administrativno-pravnu školu (mekteb-i hukuk)”, navodi Elvira Islamović, profesor na Univerzitetu u Bihaću.
PRVA SREDNJA ŠKOLA U KRAJINI
Medrese su bile škole za srednje, više i visoko obrazovanje u koje se dolazilo po završetku mekteba (škole za osnovno obrazovanje). Uvjetno se može govoriti o školama vjerskog karaktera iz razloga što je islam cjelovit svjetonazor koji zahtijeva izučavanje i vjerskih, ali i tzv. svjetovnih nauka. Medrese su u islamskom svijetu bile preteče univerziteta. Zadatak im je bio da obrazuju kandidate za različita zvanja i službe u muslimanskoj zajednici, osiguraju izvjestan stepen dopunskog obrazovanja omladine i odraslih, te da jačaju moralnu i društvenu svijest građana. One su bile i svojevrstan oslonac širenja i učvršćivanja islama.
“Sve naše medrese, odnosno škole u doba turske vlasti bile su u rangu prvog stepena (niže) i pune srednje škole. Islamski historičari razilaze se oko toga kada je i gdje osnovana prva medresa. Pouzdano se zna da je prvu (veliku) medresu u svijetu, kao zasebnu instituciju, podigao u Bagdadu vezir Nizamul-Mulk Tusi 1067. godine. Gazi Ishak-beg je 1445. godine osnovao u Skoplju prvu medresu na Balkanu. Kada je nastala prva medresa u Bosni i Hercegovini, teško je sa sigurnošću utvrditi. Prva poznata je ona što ju je sagradio bosanski namjesnik Firuz-beg između 1505. i 1512. godine u Sarajevu.
Medrese su postojale u svim većim mjestima iako ih turski školski zakon iz 1869. godine i ne spominje pošto su bile stara uredba islama i pošto su se izdržavale iz prihoda vakufa. Od početka 16. do kraja 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini osnovano je više od stotinu medresa. O medresama na području Krajine, odnosno bivšeg Bihaćkog sandžaka pisano je premalo, a istraživano posve nedovoljno. Pronašao sam podatke o postojanju deset medresa u ovom kraju, i to: dvije u Cazinu, Ostrošcu, Bosanskom Novom, Prijedoru, Starom Majdanu kod Sanskog Mosta, Bužimu i tri medrese u Bihaću. Ovo, naravno, nisu konačni podaci i vrlo je moguće da je ovih ustanova bilo i više na ovim prostorima”, ističe Mehmed Mašić, profesor u Medresi “Džemaludin Čaušević” u Cazinu.
Bihać je dobio medresu relativno kasno. Do tada su Krajišnici željni nauke odlazili u druge naše naučne centre tog doba u Bosni, a neki i u Stambol. Da je Bihać nekad bio grad medresa, svjedoče historijski podaci iz 1876. i 1877. godine u kojima se spominju dvije medrese u Bihaćkom kadiluku. To je medresa Mehmed-paše Bišćevića te ona preko puta džamije Fethije u centru Bihaća. Treća koja se spominje izgrađena je 1892. godine i dugo je bila jedna od najljepših zgrada u Bihaću i široj okolini. Bihać je u to vrijeme bio lučonoša znanja u cijeloj Krajini.
“Pretpostavlja se da je prva medresa u Bihaću sagrađena 1841. godine, a podigao ju je veliki krajiški vakif i gazija Mehmed-paša Bišćević, koji je bio bihaćki kapetan, a poslije muselim. Ta medresa je bila izgrađena na maloj otoci koja je u to vrijeme bila središte bihaćke čaršije. Historija bilježi da su na ovoj adi 1893. godine bile 22 kuće, 43 magaze, 7 dućana, dva mlina, te nekoliko drvenih dućana na mostovima oko otoke. Spomenute magaze i dućani bili su uglavnom u privatnom vlasništvu”, navodi Suad Mahmutović, profesor u Medresi “Džemaludin Čaušević” u Cazinu i hatib u centralnoj gradskoj džamiji u Bihaću.
Istraživanja pokazuju da je to prva srednja škola u ovom kraju. To ni u kom slučaju ne znači da se došlo do konačnog podatka i da i ranije nisu postojale škole tog ranga na ovom prostoru. Medresa je bila smještena u prizemnici. Imala je trinaest stanova za učenike, predavaonicu, dvije abdesthane, avliju i bašču. Radila je do kraja 1891. godine. Za troškove medrese vakufnamom iz 1868. godine određen je iznos od 60.000 groša, koje će se dati u promet uz 10 posto dobiti, postupajući na dozvoljen (halal) način. Vakif je postavio uvjete da se dobit koja nastane treba uzeti kao 10.000 dijelova. Od spomenutih dijelova davati kao mjesečnu stipendiju po 30 dijelova, svake godine po 50 dijelova isplaćivati kao plaću muderrisu u medresi, godišnje isplaćivati po 500 dijelova na ime plaće mutaveliji, a ono što ostane od navedenih dijelova, 320 dijelova, da se čuva kod mutevelije; ako se ukaže potreba za popravku medrese, da se popravi iz tih sredstava uz posredovanje mutevelije. Mehmed-paša je vakufnamom za muteveliju postavio Hasan-bega, sina Rustem-bega, koji je ovu dužnost obavljao sve do smrti, a poslije toga tu obavezu će preuzeti njegovi najčestitiji potomci, s koljena na koljeno.
I REIS ČAUŠEVIĆ BIO JE UČENIK BIHAĆKE MEDRESE
“Shodno izvještaju državnog odvjetnika, vakuf Mehmed-paše Bišćevića je 1888. godine posjedovao kuću s kućištem i dvorištem površine 410 kvadratnih metara, gradilište s magazom sa 140 metara kvadratnih, vrt kod kuće s oko 220 metara kvadratnih, gradilište 60 kvadrata, te kuću brvnaru s dvorištem i dućanom površine 70 kvadrata sa 2/5 suvlasničkog dijela. Medresa Mehmed-paše Bišćevića zauzimala je prostor od 580 kvadrata. Prihodi ovog vakufa iznosili su 1912. godine 888 kruna, a rashodi 861 krunu.
U proračunima vakufa Bosne i Hercegovine za 1913. godinu evidentirano je da je vakuf Mehmed-pašine medrese imao ukupne prihode od 888 kruna, rashode u iznosu od 861 krunu, te višak od 27 kruna. Za stipendiranje đaka, softi, izdvajan je veoma visok iznos sredstava za te prilike, što je ovu medresu svrstavalo među najbogatije u cijeloj Bosni. Tokom istraživanja pronašli smo 45 parcela na kojima je evidentiran vakuf medrese Mehmed-paše Bišćevića u ukupnoj površini od 141.933 kvadrata, od čega 140.888 kvadrata danas nemaju status vakufa, a za 1.045 kvadrata status je upitan”, ističe profesor Mahmutović.
Nastava u ovoj medresi odvijala se do kraja 1891. godine. Šerijatski sud u Bihaću je na osnovu izjave mutevelije ovog vakufa ustanovio da je 1892. godine medresa već godinu praktično ostala prazna, da u njoj softe ne borave, te da je većina soba potpuno ili djelimično uništena. Rijaset Islamske zajednice u BiH iste je godine odobrio da se stara medresa na natječaju proda, te da se sredstva ulože u izgradnju nove medrese. Uprkos tome, vakuf Mehmed-pašine medrese još dugo se nije gasio, nego su iz tih sredstava finansirane potrebe nove bihaćke medrese sve do jeseni 1914. godine.
Mnogi imami i muallimi iz druge polovine 19. i početka 20. stoljeća u Bihaću i okolini bili su iz redova svršenika ove medrese. Ali svršenici ove medrese također su bili i kadije i muderrisi, učitelji, nastavnici, profesori, vrhovne šerijatske sudije u Bosni, a dvojica su čak bili reisul-uleme Bosne i Hercegovine. Jedan od njih jeste Mehmed Džemaludin Čaušević, rođen 1879. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovno obrazovanje stekao je kod svog oca, poznatog Ali-hodže. Kasnije odlazi u Bihać, gdje se upisuje u medresu i četiri godine sluša predavanja Ahmeda ef. Ribića. Sa 16 godina odlazi u Istanbul, gdje nastavlja studije.
Kao mlad student, odlazi u Edirne, gdje tokom ramazana drži predavanja u poznatoj Selimovoj džamiji, a nakon toga 1898. godine upisuje Mekteb-i nuvvab, da bi godinu kasnije na prijedlog svog profesora prešao u Mekteb-i hukuk (pravni fakultet). Diplomirao je 1903. godine odličnim uspjehom. Džemaludin je bio napredan i pobožan čovjek. Za vrijeme studija i tokom cijelog života bavio se tesavvufom. Kada je diplomirao, vratio se u Sarajevo iako mu je u Istanbulu nuđen lijep položaj. U septembru 1903. godine imenovan je za profesora arapskog jezika u Velikoj gimnaziji, a početkom 1905. godine za člana Ulema-medžlisa, 1909. godine za profesora Šerijatske sudačke škole, 26. marta 1914. godine svečano je ustoličen na položaj reisul-uleme za Bosnu, te 1929. godine za prvog reisa svih muslimana Jugoslavije.
DRUGA BIHAĆKA MEDRESA IZ 1866. GODINE
Prema novoj administrativnoj podjeli, Bihać je 1865. godine postao sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka, učvrstivši se kao okružni, administrativni, politički, zanatski i privredni centar Krajine, a uz to i trgovački centar sjeverozapadne Bosne. Kultura i obrazovanje u to vrijeme na području Bihaća dostižu svoj vrhunac. Osnovano je više vjerskih, kulturnih i naučnih institucija. Tada je u Bihaću sagrađena i druga medresa. Od tada nekoliko decenija u Bihaću istovremeno djeluju dvije medrese, što je bila privilegija samo velikih gradova, centara učenosti, ili tzv. gradova medresa. Bihać je 1864. godine dobio i ruždiju (niža gimnazija), jednu od prvih srednjih škola u Bosni koju su mogla pohađati sva djeca bez obzira na vjersku pripadnost. Isticala se među ostalim bosanskim ruždijama, a iz nje je izišao veliki broj svršenika koji su dobili mjesta pisara u sandžačkim i kadilučkim kancelarijama.
“Čestiti kajmakam Reuf-beg ustrajao je u nastojanju da se u blizini džamije Fethija podigne medresa. Na njegovu inicijativu, Vilajetska skupština u Sarajevu donijela je odluku da se na tom mjestu izgradi nova zgrada medrese, a dobrovoljne priloge za njenu gradnju dao je sam kajmakam, činovnici i brojni drugi ugledni građani kojima je bilo milo dičiti se takvim pohvalnim djelom. Radovi na izgradnji medrese trajali su od 16. maja do 15. juna 1866. godine. Mnogi historičari muslimanskog školstva u Bosni ustvrdili su da je ovo prva medresa osnovana u Bihaću. Međutim, od osnivanja ove medrese 1866. godine u Bihaću istovremeno rade već dvije medrese. Prema statističkim podacima za 1876. i 1877. godinu, spominju se dvije medrese u Bihaćkom kadiluku, a tokom 1883/1885. godine u Bihaću se nalaze dva muderrisa bihaćkih medresa Ahmed ef. Ribić i Sulejman ef. Šarac. Nastavni proces i organizacija medrese tekli su prema ustaljenom sistemu obrazovanja u tursko doba”, ističe profesor Mehmed Mašić.
Bihać je imao dobrotvora koji nisu žalili nikakve žrtve, pozivajući svoju braću i sugrađane da zajedničkim snagama podižu hajrate koji će godinama u budućnosti biti od koristi i služiti općem dobru. Među te zaslužne dobrotvore u Bihaću, u prvom redu ubraja se Mehmed-beg Ibrahimpašić-Alajbegović, gradonačelnik kojem u dalekovidnosti i odvažnosti nije bilo ravnog. Potpomognut uglednim građanima, Mehmed-beg Ibrahimpašić poziva sve muslimane Bihaćkog kotara da na već postojećem zemljištu izgrade odgovarajuću zgradu za medresu, na što su se građani masovno odazvali i podržali tu inicijativu. Inicijativu je podržala i Zemaljska vlada u Sarajevu, te u svrhe izgradnje donirala sredstva u vrijednosti od 5.000 forinti, ali i dala uputstvo kako da se pomoć za gradnju ukupi od muslimana Bihaćkog kotara. Izabran je Građevinski odbor, koji je donio odluku da svaka muslimanska kuća u Bihaću uloži 16 posto od godišnjeg prireza na dvije godine, a ovaj prirez kupili su sami seoski muhtari. Svaki odrasli građanin je lično ili po zamjeniku radio šest dana na medresi. Svi su se odazvali i bez ikakvog prigovora išli na radove.
“Medresa je izgrađena na platou gdje su nekad stajali džamija, dvorac i magaza. U aktu Vakufskog povjereništva u Bihaću od 25. juna 1892. godine stoji da od pamtivijeka okolo novosazidane medrese bila je zidom obzidana tvrđava, takozvani Ićhisar-grad, te da se u tom istom gradu nalazila Ićhisar džamija s dvije državne, čvrsto ozidane magaze i pokraj džamije naokolo muslimansko obzidano greblje. Nakon rušenja starog grada, ostala je samo Ićhisar džamija, koja je bila u ruševnom stanju te je, iz straha za život građana, kotarska oblast izdala nalog da se džamija popravi ili da se poruši. Pokraj te džamije nalazio se mali dio zemljišta.
Kada je 1889. godine krenula inicijativa za izgradnju medrese, ovdašnje muslimansko stanovništvo je putem Građevinskog odbora zamolilo Zemaljsku vladu da im dopusti da sruše džamiju, a na istom mjestu izgrade sasvim novu medresu i mesdžid. Radovi na izgradnji medrese završeni su 1892. godine. Dopisnik lista Bošnjak napisao je kako je medresa lijepa i da ne zna da li bi ljepšu našao do Istanbula. Medresa je izgrađena u veoma raskošnom postmaurskom stilu. Bila je kopija Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Odlikovala se bogatom i originalnom dekoracijom, svojstvenoj istočnjačkoj arhitekturi. Maursku umjetnost, napose arhitekturu, odlikuje živa višebojnost i raskošno plastična dekoracija koja je prekrivala sve površine zidova. Medresa je podignuta u samom centru grada na uglu tadašnjih ulica Franje Josifa, Albrethove i Ciganske ulice. Zauzimala je prostor od više od 700 kvadrata i uz objekt ‘Konak kod Kule’ bila najveća građevina u gradu. Uzorno sagrađena medresa bila je primjer zajedničke sloge i požrtvovanosti Krajišnika”, potcrtava profesor Mašić.
UNIŠTAVANJE U RATU I MIRU
Bihać se 1941. godine našao u ponoru Drugog svjetskog rata. 13. aprila okupirali su ga Nijemci i ubrzo se našao u sastavu novooformljene fašističke NDH. Tokom 1944. godine, na katolički Uskrs, saveznička engleska avijacija teško je bombardirala središte grada, uslijed čega su stradali brojni civili, infrastruktura, te vjerski objekti. Zgrada bihaćke medrese, ona koja se nalazila u blizini katoličke crkve, koja je također stradala u bombardiranjima, četiri puta je bombardirana. Posebno je teško oštećena tokom napada 1944. godine. Iste godine Ulema-medžlis nije mogao uspostaviti nikakve veze s okružnom medresom u Bihaću. Tek 1945. godine Ulema-medžlis se upoznao sa situacijom u Bihaću. U izvještaju Vakufsko-mearifskom saboru u Sarajevu navodi se da su ratnim pustošenjem teško pogođene gotovo sve bihaćke medrese, da su neke od njih teško oštećene i da im je potrebna temeljita obnova i popravak, kao i novi inventar.
Po okončanju rata, bihaćke medrese opet su bile na udaru. Nova vlast donijela je odluku da se zgrada mora dorušiti, a 1948. godine Povjereništvo u Bihaću bilo je primorano da čim prije podnese prijedlog o cijeni zemljišta na kome je bila medresa. Na istoj lokaciji, u skladu s urbanističkim planom, izgrađena je filijala Narodne banke, kasnije poslovni objekt Službe društvenog knjigovodstva u Bihaću, a sadašnje sjedište Tužilaštva Unsko-sanskog kantona.
“Evidentno je da je nova vlast nastojala izbrisati tragove islamske arhitekture, u čemu je, nažalost, i uspjela. Od nekadašnjih objekata te vrste kao što su medresa, Pašina džamija, magaza i dućan na otoci, koji su krasili ovaj grad, ostalo je samo turbe dvojici šehida. Od mezara bihaćkih velikana koji su se nalazili pored prelijepe medrese i Mehmed-pašine džamije nema ni traga. Medžlis Islamske zajednice Bihać u više je navrata tražio povrat ili kompenzaciju ovog vakufa. Međutim, sve spomenute aktivnosti do sada su bile bezuspješne”, kaže profesor Mahmutović.
Danas samo stare fotografije svjedoče da je Bihać imao tako vrijedne obrazovno-odgojne ustanove i objekte. Na mjestu gdje su nekada bile medrese ne postoji nikakav znak, spomen‑ploča, naziv ulice, ustanove ili nešto slično što bi ukazivalo na činjenicu da je Bihać nekada bio grad medresa.
/STAV.ba
