Suad Mehulić, borac Armije BiH iz Cazina, teško je ranjen dok je u rovu čitao ‘Školice’, koje su ‘upile’ dva gelera umjesto njegovih grudi.
Roman Školice američkog pisca Julija Cortazara doslovno je spasio život Suadu Mehuliću, članu Gradske biblioteke u Cazinu, gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.
Bilo je to u julu 1995. godine, u vrijeme jedne od najjačih ratnih ofanziva na Bihaćki okrug, koja je vođena iz tadašnje samozvane republike srpske krajine u susjednoj Hrvatskoj te iz Velike Kladuše, iz tadašnje samozvane autonomne pokrajine zapadna Bosna. Suad Mehulić, borac Armije Bosne i Hercegovine, tada je teško ranjen. U rovu je čitao Školice i tek što je knjigu u jednom trenutku stavio iza platnenih fišeklija na grudima, u blizini je eksplodirala granata.
“Sreća pa je knjiga bila podebela, još tvrdi uvez…”, prisjeća se Suad.
Tek u bolnici u Bihaću u knjizi su pronađena dva gelera, ostatka granate, zaustavljena snagom 600 združenih stranica Školice, koja bi, da su prošla kroz knjigu, završila u Suadovim grudima. Iako životno ugrožen, Suad se pobrinuo da knjigu vrate u Gradsku biblioteku.
Ponovo na policama
“Sjećam se, vozili su me na kolicima u operacionu salu. Kao kroz maglu vidim saborca Izeta Perviza, danas književnika i novinara. Zamolio sam ga da knjigu vrati, što je on i učinio”, priča Suad.
Priča o Suadu Mehuliću te o neobičnim borcima – najaktivnijim članovima i čitaocima – počinje i završava u Gradskoj biblioteci u Cazinu. Edina Mehagić, rukovodilac ove biblioteke, 21 godinu kasnije prisjeća se tih događanja.
“Školice su mu spasile život. Pričali su mi o tome njegovi saborci, koji su knjigu vratili. Oštećene stranice koje su zaustavile gelere dokazuju to. Knjigu su, nakon godinu ili nešto manje, vratili. I ponovo je na policama.”
“Desetak boraca Armije Bosne i Hercegovine bili su svih tih ratnih godina, od 1992. do 1995, najaktivniji članovi Gradske biblioteke. Zašto – niko nije ni pitao, ali nikome nije bilo ni jasno da se toliko može čitati na prvim borbenim linijama. Bila je to, zapravo, ekipa čiji je polazak na prve borbene linije i povratak kući počinjao i završavao u Gradskoj biblioteci”, kaže Edina Mehagić.
“To je pobuđivalo interes i čuđenje. Posebno su nas iznenađivali naslovi koje su tražili. Bila je to filozofija, pa klasici… i onda su čitali redom. Gotovo da nije ostala nijedna knjiga a da s njima nije bila na prvoj borbenoj liniji. Je li to bio bijeg od stvarnosti, ili su odlučili da pročitaju sve, ne znam, ali su u tome uspjeli.”
Nema ‘lake’ i ‘teške’ literature
Ovi borci čitaoci nisu dijelili literaturu na “tešku” i “laku” – nije im bio bitan autor: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Abdulah Sidran, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Marcel Proust, Albert Camus, Herman Hesse, Stendal, Franz Kafka…
“Noseći najčešće smrt za kragnom, hvatali smo se s pitanjima čovjekove egzistencije i njegovog bitka… i tražili odgovore od [Immanuela] Kanta, [Friedricha] Nietzschea, Vergilija, [Friedricha] Schillera, [Johanna Wolfganga von] Goethea, Homera, Aurelija… Ne znam kako je počelo. Bila je grupa nas koji smo koju godinu prije bili završili srednju školu, neki počeli studirati. Ton nam je davao drug iz osnovne škole Izet Perviz, danas književnik i novinar. On bi u početku usmjeravao šta da čitamo, na neki način nas je bodrio i tražio od da čitamo”, priča Suad Mehulić.
“Toliko je to ostavilo u nama traga da kasnije ne bi mogli otići na prvu borbenu liniju a da nemamo knjigu sa sobom. Uvjeti za čitanje nisu bili bitni, važno je da je bilo svjetlosti. A knjiga je morala biti prije hrane, prije vode… Čitali bi za vrijeme smjene u rovovima, koristili svaki trenutak. U jedinici su na to gledali s čuđenjem. U početku su nas smatrali čudacima, luđacima, a kasnije im je to postalo normalno. Počeli su se kasnije zanimati šta i zašto čitamo. Tražili i pregledali knjige.”
Svjedočeći o toj posebnosti cazinske Gradske biblioteke i njenim neobičnim članovima, Školice su ponovo na njenim policama. Edina Mehagić, ponosna na tu činjenicu, kaže da je i to ovu malu biblioteku svrstalo među “velike”.
“Čuvajući uspomenu na to, donijeli smo odluku da Školice čitaoci ne mogu iznositi iz Biblioteke, nego je čitati ovdje, u čitaonici. Posebno su me obradovali neki od tih čitalaca, koji su prije nekoliko meseci posjetili Biblioteku. Bio je među njima i Izet Perviz, koji se sjetio događaja, ali i boraca čitalaca. I nečeg što je dalo obilježje našoj biblioteci”, rekla je Edina Mehagić.
Na sve strane svijeta
Suad Mehulić i ostali iz društva čitalaca sa prvih borbenih linija 21 godina kasnije sve su rjeđe u Gradskoj biblioteci. Tek ponekad navrate. Životna sudbina ih odvela na sve strane svijeta. Osim Suada, koji je ostao jedini na spisku članova cazinske Biblioteke, jer ga ni danas nema na onim spiskovima za stan, penziju ili bilo kakvu drugu pomoć.
Ovaj 60-postotni ratni vojni invalid, kojem je stradala lijeva noga, odnosno ostala kraća, živi u jednosobnoj kućici. S uređenom baštom i voćnjakom, gdje uz knjigu najradije provodi dane. Stradala mu je i kičma, a zna i za ono što se zove PTSP. Intelektualno je vitalan i knjige nisu izhlapjele iz njega. U svakom trenutku citate iz njih izbacuje kao iz rukava.
I ničim ne odaje da živi sam, s invalidninom od 25 eura. I šutnjom. I činjenicom da nema knjige u cazinskoj Gradskoj biblioteci a da nije prošla kroz njegove ruke.
Izvor: Al Jazeera
