Memorijalnom centru Potočari počele su pripreme za dženazu i obilježavanje 23. godišnjice srebreničkog genocida. Dolazak kamiona sa posmrtnim ostacima 35 žrtava koje će biti ukopane u srijedu očekuje se kasnije popodne.
U kompleksu Memorijalnog centra danas je tek nekoliko ljudi. Uglavnom radnika, ali i pokoji član porodice ubijenih. Tamo smo zatekli i Šehriju Muškić. Sa sinom i unukom čita imena ubijenih Kurkutovića. To joj je bilo djevojačko prezime.
– Ovdje su mi ukopani otac, muž, djever, daidžići, amidžići i još mnogo rođaka. Ima ih još što nisu nađeni. Brat moje majke nije nađen, ni bratić. Dođe mi sin iz Norveške pa onda dođemo u Potočare da obiđemo mezare – kaže nam nana.
Do genocida je živjela u Cerskoj, a sada je u Živinicama. Nema se namjeru vratiti. Kaže nema gdje.
– Uvijek kada dođem u BiH, dođem i u Potočare. Obično prije 11. jula da izbjegnemo gužvu. Obiđem babin mezar i mezare ostalih. Proučim Jasin. Ubijeno nam je 30 članova uže i šire porodice. Ja sam na početku rata, u decembru 1992. godine, pobjegao kroz šumu i prešao na teritoriju Federacije BiH, u Tuzlu. Moj mlađi brat nije upamtio oca, imao je tek šest godina kada je otac ubijen – govori Sifet Muškić.
Sada živi u Norveškoj, ali svake godine dolazi u BiH. U Potočare je danas doveo i svog 12-godišnjeg sina.
– Objašnjavam mu šta se ovdje desilo, treba da zna. Ispričao sam mu da su ovdje ukopani i mnogi moji prijatelji sa kojima sam se igrao kada sam bio u njegovim godinama. Bilo je to lijepo djetinjstvo, a vidite gdje sada leže – kaže Muškić.
Izvor: Faktor
