Poznatog sajdžiju iz Sanskog Mosta Smaila Ibrišagića malo ko zna po imenu, ali ga itekako dobro znaju po nadimku Lipšo.
Nadimak je dobio u djetinjstvu i ostao mu je do dan-danas. Izučio je davno zanat za urara, u Prijedoru je, kako kaže, imao časovničarsku radnju, u izbjeglištvu u Puli Talijani su ga zvali “orolođo Lipšo”, a u Sanskom Mostu, njegovom rodnom gradu, zovu ga “sahadžija Lipšo”. Sam u šali kaže da mu nije bitno kako ga zovu, bitno mu je da je njegov kvalitet prepoznat odavno od strane mušterija, piše Anadolu Agency.
Davne 1969. godine, Ibrišagić je u Sanskom Mostu završio zanat. Tada je u ovom gradu bilo četiri-pet radnji i, kako kaže, svi su imali učenike.
“Svi su radili i uvijek se takmičili ko će uraditi bolje. Sad je ta mehanika malo zanemarena i potisnuta, mada ima još nekih koji donose takve satove, ali više zato što im predstavljaju uspomenu na neku dragu osobu”, kaže poznati sahadžija.
U radnji mu pomaže sin
Njegov sin je završio fakultet, ali želi naučiti i sve tajne sahadžijskog zanata, što njegov otac podržava i pozdravlja.
“Volio bih da položi i ispit za sahadžiju, pa eto, zlu ne trebalo, neka i to zna”, kaže Ibrišagić za Anadoliju.
Jedini sahadžija u Sanskom Mostu i široj okolini
Ibrišagić kaže da je jedini sahadžija u Sanskom Mostu i široj okolini, mada radnji ima puno. Otvaraju se, kaže, radnje u kojima se prodaju satovi i svi se time bave, te ističe da se nema više poštovanja prema starim zanatima.
“Kad sam ja otvarao radnju morao si biti od te struke i znati dobro raditi, sad i trgovci i moleri otvore radnju za prodaju satova, a ne znaju ništa o satovima. U današnje vrijeme, međutim, svi poslovi su se uglavnom sveli na mijenjanje baterije i na elektroniku, jer se više ne cijeni ni rad, a ni narod nema sad mnogo para”, kaže Ibrišagić.
Za dobrog sajdžiju potrebna precizna ruka i dobro oko
Poznati sanski sajdžija kaže da je za dobrog zanatliju njegove struke potrebna sigurna ruka.
“Vremenom sahadžija uštima ruku da bude kao ‘upucana puška’ i usavršava uvijek svoj rad. Mora se poštovati i mušterija, raditi kvalitetno. Mehanički satovi su meni u srcu i duši a ‘Omega’ je najljepša, jer kad otvorite stare švicarske satove, tek onda vidite kakva je to ljepota. Radio sam i ‘Šafhauzena’ i to je savršenstvo. Kada lupom gledate, prosto ne vjerujete kakvom je savršenom tehnikom to urađeno”, kaže Ibrišagić.
Nije se pokajao što je odabrao ovaj poziv i postao sahadžija. Kako kaže, taj mu je zanat donio zadovoljstvo i dobar život. Zna ga, kaže, raditi, imao je dobrog učitelja, a radio ga je s ljubavlju. Sad na sina prenosi majstorske cake i, kako kaže, nada se da će sin nadmašiti oca – učitelja.
