Ravnodušnost je najveća kritika umjetniku

Da BiH ima mnogo talenta u različitim segmentima govori nam i priča mlade bišćanke Inese Balić.

Da Bosna i Hercegovina ima mnogo talenta u različitim segmentima govori nam i priča mlade bišćanke Inese Balić. Inesa je nakon završetka fakulteta, počela sa svojim hobijem, koji je nakon toga prešao u zanimanje ili bolje reći jednom vrstom opsesije.

inesa-balic-promoNa European Art Award takmičenju, između sedam evropskih zemalja, i skoro hiljadu likovnih radova, njen crtež je osvojio drugo mjesto.

Otkud Vam ljubav prema likovnoj umjetnosti i šta Vas to inspiriše?

Ljubav prema likovnoj umjetnosti je vjerovatno počela nekada davno u osnovnoj školi, tada me inspirirao modni dizajn, pa sam imala pune mape crteža vezanih za modni dizajn.

U srednjoj školi sam savladala neke od likovnih tehnika, ali danas najviše radim suhim tehnikama, ponajviše grafitnim olovkama.

Uvijek me pitaju šta je to što me inspirira za moje crteže i slike, pa ja ponekad volim kratko odgovoriti kao pravo dijete sa Une da je to moj rodni grad, iako pored Bihaća i Une, inspiraciju pronalazim svakodnevno u najobičnijim stvarima, u ljudima, dešavanjima, lijepim fotografijama i tome slično.

Motivi na mojim radovima su se mijenjali iz godine u godinu, pa sam se najviše zadržala na portretima koji mi možda najviše „leže“, iako u zadnje vrijeme eksperimentiram i sa drugim tehnikama i pokušavam pronaći još bolji način, bolju tehniku, da ponudim ljudima dio svoga svijeta i da ga oni doživljavaju svako na svoj način ali da niko ne bude ravnodušan, ravnodušnost je najveća kritika svakom umjetniku.

Što se tiče mog stila, mislim da bi ga neko mogao povezati sa hiperrealizmom, iako ono što je meni hiperrealizam (gledajući na neke od mojih uzora), drugima nije, pa se ja ponekad i postidim kada me neko nazove hiperealistom jer ja na svojim radovima vidim bezbroj grešaka i nikada nisam u potpunosti zadovoljna, a valjda je to ono što me uvijek pomiče korak dalje.

Kako BH-a društvo gleda na Vaš rad?

S obzirom da živim u Bosni i Hercegovini, moj put ka afirmisanju mog rada i zalaganja je možda malo trnovitiji nego u nekoj drugoj okolini, i to ne znači da ljudi u Bosni ne prepoznaju i ne cijene umjetnost, nego da sve manje vremena imaju za nju, sve manje novca, i sve više briga koje im ne dopuštaju da uzmu vrijeme za sebe i odu na izložbu, na predstavu ili koncert, pročitaju knjigu, i kao da stavljamo u drugi plan to koliko je danas više nego ikada bitno kulturno se uzdizati i svoju djecu učiti tome.

Da li ste imali izložbe svojih radova?

U zadnjih par godina sam imala nekoliko grupnih izložbi u Bihaću, iako ono što mene trenutno okupira je pripremanje samostalne izložbe, pa iako pripreme traju malo duže nego što sam očekivala, opet vjerovatno pomalo povezano sa mojom samokritikom prema radovima, ja se nadam da bi izložba trebala biti na jesen, i da bih tada trebala izložiti dobre radove sa kojima se želim predstaviti publici.

Kakve rezultate ste postigli na takmičenjima?

Prošle godine na European Art Award takmičenju, između sedam evropskih zemalja, i skoro hiljadu likovnih radova, moj crtež je osvojio drugo mjesto. Sada trenutno čekam rezultate jednog još bitnijeg takmičenja za koje sam radila jedan poseban crtež, i ovaj put je u pitanju takmičenje za umjetnike iz cijele Evrope, i iako je konkurencija jaka, potajno se nadam lijepim vijestima.

Kakvi su Vam budući planovi?

Za skoriju budućnost imam puno planova, koji uključuju radionice, sopstveni atelje, te neke kolonije ne kojima godinama želim sudjelovati, uglavnom optimistična sam po pitanju svih tih planova, vjerujem kada nešto dovoljno jako želimo i kada se tome bezgranično predajemo da se prilike samo poslože. Najgore bi bilo ograničavati se mjestom rođenja, zadovoljavati se prosjekom, i konstantno stojati na istom komfornom mjestu smatrajući da nam je i tu sasvim dobro.

Puno sam ljudi upoznala koji se nikada nisu bojali biti drugačiji, niti napraviti iskorak koji ih može vratiti korak nazad ali i tri naprijed, pa je život pred njih bacio puno divnih mogućnosti o kojima neki mogu samo sanjati. I što sam starija sve više razmišljam o tome kako je život prekratak za dangubiti, a svaki dan u kojem ne naučim ili ne vidim nešto novo smatram nepovratno izgubljenim, ne želim si više priuštiti takav luksuz.

Izvor: Al Jazeera

Related posts