Pucao mi je u kičmu, htio je u glavu, rekla sam “Nemoj, imam troje djece”

Nevjerovatna životna priča Beograđanke Jelene Kodžopeljić, ukratko bi mogla da glasi – zaljubila se, udala, preselila, tri puta postala majka, razvela se, vratila u Beograd, a onda preko noći postala invalid, prenosi “Telegraf”.

Te 1991. godine, jedan Crnogorac završio je Vojnu akademiju u Srbiji, odmah je dobio posao na granici u Sitnici i odlazi da živi u Herceg Novom. Poslije samo nekoliko mjeseci mladalačke nezasite ljubavi, Jelena dolazi za njim, a onda dobivaju prvo ćerku Anđelu, pa sina Jovana, dosta kasnije još jednu djevojčicu. Čak su našli poslove u tamošnjoj policiji, i poslije 10 godina podstanarstva, konačno se i skućili, ali spasa njihovom braku nije bilo…

– Kako krene s početka tako će i biti ili još gore, bolje ne može, ali pripisivala sam naše nesuglasice našim godinama, on je imao 23 kad smo se sreli, ja 22… Crnogorci imaju svoje običaje, navike, nije to moglo da funkcioniše… On je živio momačkim životom, stalno je putovao, a bavio se i streljaštvom. Nisam više mogla da izdržim i razveli smo se sporazumno. Sud mi dodjeljuje jednu ćerku i odlazim sa njom u Beograd nadajući se da ću moći da nađem neki pristojan posao i dovedem i drugo dvoje djece kasnije – počinje svoju ispovijest Jelena.

Povratak u Beograd

Sa mlađom ćerkom dolazi kod roditelja u Beograd, u stan u Žarkovu u kome je i danas. Sve vrijeme osjeća tjeskobu zbog toga što njen brak nije uspio i djeteta koje pati, ali odlučuje da traži posao da zaradi i nečim se okupira. Ni tu nije imala sreće. Prva firma u kojoj je radila odlazi u stečaj, u drugoj, plaće nisu bile redovne što, kako kaže, nije mogla da izdrži jer je djeci trebala da šalje novac, da ode da ih vidi, da im kupi nešto… Poslije nekog vremena ukazuje se prilika za posao u piceriji na pet minuta od njenog stana, gdje nije bila neka plaća, ali su je brzo prihvatili.

– Ubrzo dajem otkaz, i razmišljam da se ipak vratim dole i tamo nađem posao da budem bliža djeci i da ne bacam tolike pare na putovanje. Odlazim na malu maturu sina u Crnu Goru i kad sam se vratila, svratim do picerije na kafu. Mole me da se vratim da radim, kažu, da ne sjedim kući. I krenem opet ja… Međutim, poslije izvjesnog vremena pojavljuje se osoba koja počinje da dolazi svaki dan u piceriju, uvijek isto – poručuje espreso sa mlijekom, ispuši dvije do tri cigarete i gleda u jednu tačku. Odmah sam vidjela da tu nešto nije u redu, al’ šta ću, svako mora da radi svoj posao. Htjela je ta redovna mušterija i da časti, ali sam mu bakšiš vraćala do posljednje pare i nisam željela da produbljujem komunikaciju sa njim na bilo koji način – priča Jelena.

Nju je, kako kaže, vikendom mijenjala koleginica Lela, sa kojom su je mnoge mušterije zbog iste frizure i slične konstitucije mješale i za koju se dotična mušterija raspitivala gdje je i zašto ne dolazi na posao.

– Valjda je u njemu kuljao taj bijes, ne znam šta se tu dešavalo. Te večeri 26. juna 2011. godine negdje oko pola 11, stigla je porudžbina iz susjednog kafića i ja se prijavim da im je odnesem. Dio puta od picerije do kafića je u polumraku jer je slaba rasveta koja jedva dopire sa autoputa. Vraćajući se iz kafića ka piceriji, taman da zamaknem iz mraka, čujem: “Šta si mi onaj dan stavila u kafu, pa sam išao u WC”, i čujem repetiranje pištolja. Dok sam se okrenula da vidim ko je, pištolj je već opalio… – prisjeća se ova tužna žena.

Kako je rekla, nije osjećala bol.

– Nakon pucnja, momentalno sam pala na lijevi bok, a kako sam pala tako mi je ulična rasvjeta osvjetlila lice. On je prešao naprijed, prislonio mi pištolj na čelo i ponovo rekao: “Ko ti je rekao da mi onaj dan staviš u kafu”… Ne mogu da ga citiram jer u tom trenutku razmišljate kako da se obratite osobi za koju niste sigurni kako će dalje da reaguje. Onda mi je prislonio pištolju na glavu i rekao: “Sad ću da ti pucam u glavu”, na šta sam uzvratila: “Nemoj, molim te, imam troje djece”! Da li je on na to odreagovao ili je u onom mraku kad mi je vidio lice, shvatio da nisam ona koju je tražio, ali on se udaljio. Inače mi je prije toga gazio desnu ruku, a na lijevu sam pala, pa mi je neposredno nakon toga funkcionisala samo lijeva ruka i glava, skroz sam bila nepokretna – prisjeća se ona.

Policija je došla ubrzo i razoružala ga, napadač nije bježao, čak je, kako su joj poslije rekli, otišao u kafić i rekao im: “Zovite Hitnu pomoć”!

– Poslije nekoliko minuta se vratio i, nećete vjerovati, ali mi je rekao: “Okreni se na bok da ne iskrvariš” – prisjeća se Jelena.

Jeleni je zakačen pršljen 12, od koga se odvalila koščica i uletjela u kičmenu moždinu. Prije toga je imala dvije operacije kako bi joj zaustavili unutrašnje krvarenje. U prvoj joj je operisana jetra, u drugoj je odstranjen dio plućnog krila.

– Mojim roditeljima su nakon prve operacije rekli: “Male su joj šanse”, a ujutru je uslijedila druga operacija plućnog krila, o kičmi tad još nije bilo ni govora, kakav hod, gledali su samo kako da mi spasu život. Poslije operacija sam dva, tri mjeseca imala temperaturu. Najteže mi je bilo kad su mi donijeli kolica, do tada ničega nisam bila svjesna, tu je za mene bio smak svijeta – iskrena je Jelena.

U situaciji kada je skoro godinu dana po bolnicama, donosi odluku da je najbolje da se mlađa ćerka vrati da živi sa bratom, sestrom i ocem u Crnu Goru, nego da u Beogradu tuguje sama. Bili su tu baka i deka, Jelenini roditelji, ali oni su već imali svakodnevnih obaveza oko ćerke.

– Zamislite, najmlađa ćerka mi je rekla kad je došla u Sokobanjsku da me vidi: “Mama ti ćeš kao Hajdi, pašćeš, polomiće ti se kolica i prohodaćeš“.

Višemjesečna rehabilitacija

Četiri mjeseca nakon nesreće odlazi na VMA na operaciju kičme. Potom slijedi višemjesečna rehabilitacija u Sokobanjskoj, poslije čega dolazi kući gdje je čekaju svakodnevne terapije i trapez jer, sama nije mogla da se pomjera u krevetu. Preko Interenta je pronašla kliniku u Kijevu koja radi sa matičnim ćelijama. Sa jedva skupljenih 10.000 eura od rodbine, prijatelja, Facebooka, nekih humanitarnih akcija i fondacije “Budi human” odlazi 2014. godine u Ukrajinu. Ispostavilo se kao dobra odluka jer, kako kaže, nakon Kijeva, vraća joj se osjećaj niže do kukova i karličnog dijela.

– Svakodnevno četiri godine imam bolove koji su na granici izdržljivosti, a povremeno tokom dana oni pređu tu granicu, pa moram da se skoncentrišem da ih suzbijem. Liče na pečenje, stezanje, šurenje, čupanje, kao da ste u tuđoj koži… Ako sam povratila ruku za šest mjeseci vježbajući, za ovu povredu treba mnogo više. Ne želim da odustajem i nisam neko ko kuka, ali da bih uspjela, potreban mi je novac za terapeuta, struje, bazene, teretane, za taksi ili neki auto, tretman matičnim ćelijama. Nova kolica koštaju 2.500 eura, a da bi se promenio samo jedan lager za točkić na njima košta 50 euta- ističe Jelena.
Parnični postupak za nadoknadu štete još traje

Parnični postupak za nadoknade štete, bez obzira na jasne okolnosti, još traje. Napadač je proglašen neuračunljivim i nalazi se na psihijatriji u okviru Centralnog zatvora.

– Voljela bih da odem da ga posetim i da ga pitam: “Zašto”? I te pare od nadoknade ne mogu da mi vrate sve što sam propustila, normalan život, a po najviše djecu jer nisam u stanju da pratim njihovo odrastanje – zaključuje Kodžoplejić.

Related posts