Admira Ismić i Boško Bato Brkić rođeni su 1968. godine. Beskrajno su se voljeli. Spremali vjenčanje. Ali nisu bili spremni na Zlo, na ludilo, na agresiju pomračenog uma.
Nakon godinu života pod opsadom odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, jedini izlaz bio je preko Vrbanja mosta. Kada su krenuli u slobodu 18. maja 1993. godine, oko 17 sati došli su do mosta Vrbanja. Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Metak je bio smrtonosan. Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Koji minut kasnije je izdahnula.
Njihova tijela su sedam dana ležala nasred mosta, izvukli su ih pripadnici radnog voda VRS. UNPROFOR je odbio izvlačenje tijela dok se ne proglasi primirje. Nekoliko dana kasnije Admira Ismić i Boško Brkić su prvo sahranjeni na groblju u Lukavici. Poslije njihova tijela su prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav. Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije provedena, piše Historija.ba.
Priča o Bošku i Admiri priča je o Sarajevu i velikoj ljubavi. Upoznali su se u godini sarajevske Olimpijade, a zbog njihove velike ljubavi i sudbine koja ih je zadesila CNN ih je nazvao sarajevskim Romeom i Julijom.
