Srđan Aleksić je rođen 9. maja 1966. u Trebinju. Otac Rade je bio košarkaški trener. Majka mu je rano umrla, a brat poginuo u udesu motornim zmajem, iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja.
Srđan se amaterski bavio glumom za što je dobio i više nagrada. Nastavio je glumiti i tokom rata, u predstavi “San ratne noći”.
Grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je 21. januara 1993. godine legitimisala stanovništvo na pijaci u Trebinju. Nakon što su ustanovili da je jedan od legitimisanih Alen Glavović pripadnici VRS su ga krenuli maltretirati i tući. Srđan je priskočio u pomoć svom sugrađaninu Alenu, a četvorica vojnika su se okanili Glavovića i kundacima pušaka isprebijali Srđana.
Od zadobijenih povreda Srđan je pao u komu i preminuo 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao “Umro je ispunjavajući ljudsku dužnost”.
Na 24. godišnjicu od smrti trebinjskog heroja prenosimo tekst Zlatka Lukovića koji je objavljen u Oslobođenju 2007.
Srđan Aleksić je bio netipičan momak trebinjskog podneblja. Svi oni koji su imali priliku da ga upoznaju i da se s njim druže slažu se u jednom Srđan je bio veliki laf.
Bio je momak kome su se ljudi rado javljali jer su to željeli, jer su ga poštovali, jer je zaista bio avangardan i originalan tip. Sjećam se Srdana pošto smo i generacijski bili bliski, u iste kafiće smo izlazili, s vremene na vrijeme bismo se i družili.
Bilo je to neko bezazleno i sretno vrijeme, osamdestih godina prošlog vijeka, kada smo uglavnom pričali o muzici, djevojkama i provodili sate filozofirajući o tekstovima Azre, slušajući Riblju čorbu i obavezno išli na sve utakmice Leotara, te nestrpljivo čekali da dođe ljeto, sezona kupanja.
Srđan je kao dječak bio vrstan sportista, bavio se dugo vremena plivanjem i imao je veoma zapažene rezultate. Kasnije, sve više ga privlači gluma i pridružuje se jednoj grupi amaterskih glumaca u gradu, gdje njegov glumački talenat ne prolazi nezapaženo. Mnogi koji su ga gledali, a nisu ga poznavali, bili su uvjereni da je Srđan student glume, ustvari, on je bio samo ono što jeste emotivan, prirodan i spontan, čija filozofija je bila također jednostavna: živi život i uživaj u njemu, ne razmišljaj o sutrašnjici, uživaj u trenutku.
Na festivalu dramskih amatera Jugoslavije, u Vranju 1992. godine, Srđan je dobio nagradu za najbolje odigranu mušku ulogu. Ovo je, nažalost, bila posljednja među brojnim nagradama koje je osvojio Srđan kao glumac amater, a o predstavi San ratne noći, koju su igrali trebinjski glumci, novine su imale samo riječi hvale. Jedan ugledni filmski kritičar tada je o predstavi rekao sljedeće: “Ovi ljudi nisu glumili, oni su sa sobom donijeli komad rata ovdje i prikazali nam ga ovdje na sceni”.
Život za druga
Naime, tada je u Trebinju i okolini već uveliko bjesnio rat, koji ce nedugo zatim, medu brojnim, odnijeti i Srđanov život. U samome srcu grada, na glavnom trgu, toga 21. januara ratne 1993. godine, usred dana, Srđan je sa svojim velikim srcem stao ispred grupe neobuzdanih, naoružanih mladića, pripadnika vojske RS, i spriječio maltretiranje svoga sugrađanina Alena Glavovića, koji se zatekao na pijaci i prodavao robu na štandu. Alena je spasio, i on se povukao, a Srđan je dobio batine koje su bile namijenjene Alenu. Od četvorice ljudi koji su ga tukli niko se nije usudio da ga odbrani, pogotovo jer je jedan od njih držao automat “na gotovs”, tako da je Srđan nemilosrdno udaran dok nije izgubio svijest.
Poslije sedam dana u trebinjskoj bolnici, usljed težine povreda Srđan je preminuo, na veliki pravoslavni praznik Svetog Save, 27. januara. O Srđanovoj tragediji pisale su sve novine tada, a možda je najbolji opis tog dogadaja dao novinar Borbe Milutin Mišić, koji je, izmedu ostalog, napisao:
“U ovih tridesetak godina, otkako sam sudbinom profesije prinuđen i da ispisujem rijeci posljednjeg oproštaja od bardova našega glumišta, nisam se osjećao toliko potresenim kao sada, kada se opraštam od Srđana Aleksića, glumca-amatera iz Trebinja. U prekjučerašnjem broju Borba je, opisujući izgon trebinjskih Muslimana, napisala da je među rijetkima koji su pokušali tome da se odupru bio mladi Srđan Aleksić koji je, štiteći svoga druga Muslimana, pao pod kundacima ispred zgrade milicije. Mladi Srđan je platio glavom samo zato što se drznuo da od “svojih” zaštiti druga čija je jedina krivica što pripada “drugima”. Nastavljajući da svoju ulogu iz predstave doigrava i u životu, Srđan Aleksić je, ujedno, odigrao svoju ulogu za vječnost…”
Primjer mladog Srđana Aleksića ostaće upamćen kao čin koji je nadišao hrabrost u ratnom balkanskom grotlu. Njegovo će ime, možda, jednoga dana nositi neka od ulica u Trebinju, možda će se i neka od nagrada za humanost i ljudskost jednoga dana nazvati njegovim imenom, no, znajući da su ovo prostori s kojih ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost, svako malo ponavljaju svoju krvavu prošlost Srđanovo ime ostaće ipak tamo gdje mu je i mjesto u srcu svakog čovjeka. Zaštitivši svoga druga, “druge” vjere, Aleksić je potvrdio da je u njegovom srcu, iznad svega, kucalo srce čovjeka i iznad vremena u kojem je živio i iznad mržnje koja je tada vladala.
Srđanova obitelj izgubila je tako, poput mnogih u ratu, nešto najviše što se na ovome svijetu i u onim vremenima moglo izgubiti – Čovjeka! Doista, s velikim slovom Č! pisali su hrvatski mediji…
Priča o Srđanu se ponovo nastavlja, a ustvari nikada i nije bila prekinuta. Nedavno je (2007.) i snimljen dokumentarni film pod nazivom Srđo, koji su snimili ljudi iz jedne ugledne beogradske tv kuće, i koji je bio prikazan putem satelita u čitavom svijetu. U tome filmu govorili su Srđanovi najbolji i najbliži prijatelji, koji su ga poznavali i, naravno, njegov otac Rade Aleksić.
“Srđan je odgajan u takvom okruženju u kojem niko nije vodio računa o tome ko pripada kojoj klasi, ko ima više novca, a kamoli o nacionalnostima. Gledalo se samo i uvijek na čovječnost, na čovjeka”, rekao je Rade, dodajući da je i on sam odrastao u sredini i vremenu u kojem se takve razlike nisu pravile. Družio se jednako sa Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, a dijelio ih je samo po odanijem i boljem prijateljstvu, čija je najbolja mjera priča da su u prvom komšiluku Aleksića odrastali Bošnjaci Babovići i Dizdarevići, s kojima su živjeli u bratskim odnosima. Sve je to nekako tu Alen Glavović, momak kojeg je Srđan spasio, sada živi u Švedskoj. Oženjen je i ima dvoje djece. Svakog ljeta dode u svoje rodno Trebinje, ode na Srđanov grob sa cvijecem i, naravno, posjeti Rada Aleksića.
“Ja ne mogu nikome opisati kako se osjećam kada razmišljam o pokojnom Srđanu… on je jednostavno mene spasio i to je za mene čovjek… heroj. Kad i mene ne bude više na ovome svijetu, onda će moja djeca ići na njegov grob i nositi mu cvijeće umjesto mene”, priča Alen.
Ne prođe ni jedan dan da se njega ne sjetim, njegovog lika, toga događaja, sve je to nekako tu, blizu…”, prisjeća se Alen.
Što se tiče momaka koji su toga dana napali Srđana, oni su bili na odsluženju kazne
zatvora, a jedan od njih je i poginuo na trebinjskom ratištu. Ostala trojica danas
žive u Hercegovini. Rade je jednom prilikom rekao kako oni i nisu imali namjeru da ubiju Srđana, ali, eto, nažalost, jednostavno se tako desilo.
Nije mu ni bilo bitno ko su oni, ono što ga je najviše zaboljelo je da su oni tada udarili na čovjeka, kada su svojim kundacima i čizmama željeli poništili sve ono čovječno i plemenito što je predstavljalo Trebinje.
/fokus.ba
