Skoro da ne postoji učenik ili student koji nije osjetio nervozu pred ispite. Preznojavanje, trnci, drhtanje, mučnina, osjećaj gušenja… simptomi su koji karakteristišu predispitnu anksioznost. Psiholozi poručuju da ne trebate očajavati jer je ovo rješiv problem.
“U svakoj ispitnoj situaciji se može javiti cijeli niz neugodnih emocija poput straha ili tjeskobe, koje mogu smanjiti kvalitet odgovora ili vas potpuno blokirati i onemogućiti da pokažete ono što ste naučili. Možete se upustiti u razgovor sa ostalim kolegama samo kako biste skrenuli misli od samog ispita, da bi nakratko ostavili ‘temu’ samog ispita. ‘Samo hrabro, samo pozitivno, vi to možete’, stalno ponavljajte u sebi i duboko vjerujte u to”, kaže profesor psihologije i pedagogije Harun Herceg koji je napisao i stručni rad o ovoj temi.
Da biste se riješili ovog problema najprije morate dobro ovladati gradivom koje spremate, jer samim time smanjujete vjerovatnoću za pojavu nesigurnosti i straha.
“Tokom učenja je potrebno sebi zadati realne ciljeve, gradivo podijeliti u manje cjeline, početi s učenjem na vrijeme i ne sjediti ‘za knjigom’ cijele dane. Dalje, potrebno je predvidjeti poteškoće u učenju i distrakciju. Za vrijeme učenja nije potrebno raditi neke druge stvari, ali u danu svakako isplanirati i druge aktivnosti poput vježbanja, kraćeg druženja s prijateljima. Iz prostora pokušati ukloniti sve što nam odvlači pažnju od učenja. Svaki se dan nagraditi nakon učenja. Pohvaliti se, a učenje uvijek završiti definicijom koju dobro znamo. Kada učimo, ne razmišljati o prošlim negativnim situacijama ili mogućim budućim katastrofama. To oduzima vrijeme i energiju. Treba ostati u sadašnjosti i učiti”, kazao je Herceg.
Bitno je i ostaviti nekoliko dana slobodnih kako biste ponovili gradivo. Također, psiholozi poručuju da ne slušate druge šta pričaju o ispitu dok čekate ispit, već da se relaksirate, što možete postići dubokim udisajem i izdisajem. Ključan je i san prije ispita, a obavezno morate jesti.
“Kada je riječ o anksioznosti, potrebno je napomenuti kako je to najčešći emocionalni poremećaj. Taj problem ne poznaje hronološku granicu. Od anksioznosti pate i mlade i odrasle osobe. Također, kao bitno se ističe kako se razvija usljed kompleksnih kombinacija faktora rizika, uključujući životne događaje, karakteristike ličnosti, genetiku, hemijske procese u organizmu… Osjećaj anksioznosti javlja se u različitim situacijama, prilikom nekih značajnih događaja, kao što je npr. poslovna prezentacija, razgovor za posao, nekad i prvi ljubavni sastanak. Anksiozni poremećaj utječe na to kako dotična osoba razmišlja, osjeća i kako se ponaša i može, ako se ne liječi, uzrokovati veliku uznemirenost i razdor u životu oboljele osobe. Srećom, liječenje tjeskobe obično je vrlo učinkovito”, rekao je Herceg.
U prosjeku jedna od deset osoba se obraća ljekaru zbog osjećaja napetosti, anksioznosti ili zabrinutosti. Mnogi ljudi također pate od problema koji mogu rezultirati anksioznošću. Anksiozni poremećaji su najčešći psihički poremećaji. Blizu osam posto čovječanstva pati od nekog oblika poremećaja, ali samo jedna četvrtina prima pomoć. Anksiozni poremećaji su češći kod žena nego kod muškaraca (iako muškarci češće traže pomoć). Javljaju se u svakoj životnoj dobi, ali rijetko poslije 40. godine života (izuzev PTSP-a ili anksioznosti uvjetovane organskim bolestima).
Ističe kako se sve veći broj djece u BiH javlja psiholozima i pedagozima zbog ovog problema.
“U nekim situacijama nastavnici jesu prestrogi, a u većini slučajeva, strah kod djece se javlja zbog toga što previše vremena provode vani bez pratnje i nadzora starijih. Dosta djece se u današnje vrijeme posvetilo društvenim mrežama, puno koriste internet itd. Sveobuhvatna briga za dijete i odgovor društva na pojavu straha treba da su usmjereni na promociju ispravnog odgoja i transformaciju tradicionalne i autoritarne u savremenu i zdravu porodicu”, kazao je Herceg. Ipak, roditelji i okolina mogu mnogo učiniti da pomognu djetetu da nadvlada strah. Najprije ga treba učiti da ima dobro mišljenje o sebi i svojim sposobnostima, odnosno prihvatiti sebe i voljeti sebe onakvim kakvim jesmo.
“Da bi dijete voljelo sebe, mora osjećati da ga ljudi koji ga okružuju, a prvenstveno roditelji, vole i prihvataju. Upravo zadatak roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu ličnost, a da bi se dijete razvilo u takvu osobu potrebno je da razvije dobru sliku o sebi i samopouzdanje, da prihvati sebe. To može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvatanje od roditelja. Djeca koja nemaju takvu podršku, ne znaju se nositi niti s kritikama izvan porodice, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Naime, roditelji imaju snažan utjecaj, kako na djetetovu sliku o sebi, tako i na njegovu sliku svijeta oko sebe te na njegove aspiracije i samoostvarenje. Oni roditelji koji pozitivno i zdravo motiviraju svoje dijete pomažu djetetu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba”, zaključio je Herceg.
klix.ba
