Udruženje MoguLi i Dramski studio Mali Princ najavljuju održavanje pet premijernih izvođenja predstava za djecu i mlade u Muzeju AVNOJ-a u Bihaću. Ove predstave rezultat su rada polaznika Dramskog studija pod vodstvom bihaćke glumice Erne Begatović u sezoni 2016/2017.
U prilogu je plakat i dirljiv osvrt naše sugrađanke Vanje Gredelj kojim ukazuje na vrijednost postojanja Dramskog studija i za Grad Bihać neizmjernu važnost ovih predstava.
Pozivamo Vas da popratite ove predstave u Muzeju AVNOJ-a po sljedećem rasporedu:
– Ponedjeljak 12.06.2017., 19:30 – Mali princ
– Utorak 13.06.2017., 19:30 – Zašto smo dozvolili nasilje?
– Srijeda 14.06.2017., 19:30 – Čarobnjak iz Oza
– Subota 17.06.2017., 19:30 – Cool Pepeljuga
– Subota 24.06.2017.,19:30 – Sve o ženama
IZMEĐU NADE I STRAHA
O čemu govorimo kada govorimo o početku? O snazi i iskrenosti, o radu koji je nevidljiv, o ljubavi i predanosti. O nesebičnosti. O hrabrosti. Kada govorimo o početku govorimo o onom što je najbolje u čovjeku. Govorimo o srcu koje je prepoznalo svoj cilj, o srcu koje se stapa sa suzama i znojem ne nestajući. Kada govorimo o početku govorimo o nesigurnosti, neuspjehu i strahu, porazima. Govorimo o ljudima koji spremno dočekuju idući dan a noćima vidaju rane, uvijek spremni. Kada govorimo o početku govorimo o ponosno podignutoj glavi koja odbija ostati pognutom, o riječima koje nose blagost a ne prijekor. Uvijek,kada govorimo o početku govorimo o beskompromisnoj istrajnosti.
Ovoga puta Bihać ima svoj prvi veliki pozorišni početak. Istrajalo se u odlučnosti da bi se pokazalo koliko krasote imamo u čudesima koje zovemo-glumcima, igračima, hrabrim istraživačima ljudskog duha. Dramski studio nosi ime Mali Princ. Naslijeđuje njegov senzibilitet i čistotu i skoro dvije godine je pulsirajući centar pozorišne umjetnosti u Bihaću. Po prvi put svjedočimo profesionalnom umjetničko-odgojnom radu zahvaljujući kojem različite generacije imaju prijeko potrebno vodstvo (pod budnim okom Erne Begatović), vrijeme i prostor za upoznavanje sa vještinama glume. Po prvi put u našem gradu pet predstava u jednoj sezoni. Po prvi put bez festivalskog predznaka, znak da ima onih koji svakodnevno pomiču i stvaraju temelje pozorišnog doma u Bihaću. Po prvi put trupa glumišta je tu kao zametak pozorišnog života koji je nedostajao I mnogima prije njih.
Glumce iz Princa moći ćete uočiti lako na ulicama Bihaća. Oni govore jasnije, osjećaju dublje. Oni se boje. Oni idu ka. Oni su odgovorniji. Oni razumiju vrijednost svog postupka. Oni promišljaju Oni ne kasne. Oni ne uzmiču. Oni hodaju uspravno. Oni gledaju više, pozornije pomiču ruke. Oni se okreću i ćute. Oni čuju. Oni osvajaju. Oni se bude. Oni su probuđeni. Oni su plemenitiji za stotinu života, kao i hiljade glumaca prije njih. Oni su smireni. Oni su radišni. Oni ne okrivljuju. Oni zaboravljaju tekst i tužni su. Oni su nekad nesigurni. Oni sanjaju. Bivaju. Oni se uče suživotu. Oni griješe. Oni razumiju.
Pozorište i glumačka igra u pobuđuju ono najbolje u nama. Glumci oduvijek gore, izgaraju i padaju ali odbijaju da budu pepeo. Pozorište ima svoj identitet u radu. Beskrajno nevina i slobodna, dječija igra ravna je ponovnom rođenju po intenzitetu i odjeku. Odgojno, pozorište nas puno konkretnije uči životu, bez apstraktnih formula koje vuku u bezdan. Pozorište nije bez nade. Pozorište nas ostavlja sa istinom ali nas ne napušta. Ono je neposredno I trenutačno.
Britanski dramatičar Terrence Rattigan u svojoj drami Duboko, plavo more je rekao Svijet nam je dovoljno mračan tako da je svaka iskra dobrodošla. Gledajte onda, pet puta zaredom, brojne iskre koje će vas brusiti, doticati, otključavati. Gledajte kako će vas izazvati. Gledajte ih i pitajte se šta vas sve čeka. Gledajte ih sa zahvalnošću. Pozorište je srčana iskra kojoj dugujemo svoje preživljavanje. Ovo govorim najprije u svoje osobno ime, a vjerujem i u ime mnogih kojima pišem. Gledajte, oćutite koliko i kako vas pozorište zacjeljuje. Usudite se i recite da nam ne treba zacijeliti, osjetiti i vjerovati. Zna nas pozorište. Treba nam pozorište. Mora biti pozorište. Hoćemo pozorište.
Uvijek djelujući na svoju publiku, pozorište svojim dijapazonom za sobom nužno povlači i vrsne umjetnike drugih grana. Vizualni identitet kojem s oduševljenjem svjedoče mnogi se ove godine pripisuje Alisi Burzić. Njen vrstan rad nakon banjalučke akademije potvrđuje i nastavlja smjelost novog vala koji sa sigurnošću gazi sve prepreke pred sobom. Ova nesputana energija jasno otklanja neumorne i nedorasle primjedbe svojstvene našim podnebljima poručujući: Može se jer je potrebno. Potrebno nam je imati pozorište, potrebno nam je imati mladost koja umije i koja zna. Potrebno nam je disati slobodnije, govoriti pravilnije, osjećati plemenitije. Ovogodišnje premijere će se održati u prostorima bihaćkog muzeja zasjedanja AVNOJ-a, čije je korištenje velikodušno ustupio direktor Nijazija Maslak.
Time će se sjediniti historijsko i kulturološko naslijeđe prošlih generacija sa mladim glasovima bihacita. Okruženi monumentalnim slikarskim dostignućima partizanskog doba, pratićemo bez daha i sa suzama u očima one koji su se na drugačiji način odlučili boriti za bogatstvo koje je uvijek isto- snažan i nepokoren čovjek. Na mjestu gdje se BiH stvarala, na mjestu gdje je novo doba na ratištima dočekalo hiljade krvavih vojnika, na istom mjestu ćemo mi u beskonačnost otploviti sa novim zorama, novim ručicama, novim pogledima koji se ne stide i ne nose breme predrasude. Među bojama i oblicima Ahmeta Ibukića, Ismeta Mujezinovića i Safeta Zeca će se isklesati novi ljudi, ponizniji ljudi koji ne mogu biti umoreni vremenom, siromaštvom ili učmalošću. Svjedočićemo, po prvi put, na daskama koje život znače, malim i velikim Prinčevima i Princezama, prvima svog imena, koji odbijaju biti nemoćni, odbijaju biti žrtve, odbijaju vidjeti život u kojem nema mjesta za igru. Koji vjeruju i koji su godinama vjerovali, između nade i straha. Početak se ne dešava preko noći za one koji nose nadu. Ne odumirući, godinama, ovaj početak je prometejski oganj, prometejska gluma i lakoća postojanja, let među zvijezdama koje se dotiču mislima. Pozorište, doista, najbolje uči poniznosti kad je o ovim veličinama riječ.
Eleonori Duze, čuvenoj talijanskoj glumici, neki su kritičari zamjerili da je ista u svim ulogama. U pismu je rekla da ne zna o čemu oni pričaju. Ona ima svoje uloge i publiku kojom svaku noć može dati samo dušu. Prinčevi i Princeze, krune ovog početka, izaći će pred svoju publiku i pružiti im isto. Duše. Tu, u tom trenutku, onakvi kakvi jesu, nesavršeni, dorečeni, prepuni.
Riječima Petera Brooka uvijek moramo znati za šta smo stvoreni, kao instrumenti i glumci, kao bića. Stvoreni smo kako bismo iznjedrili istine koje bi inače ostale neizgovorene. Ima nas i živimo za pozorište, ima nas i volimo ga, ima i dozivamo ga, pripadamo mu bez straha, ima nas i predajemo mu se. Ima nas i ka pozorištu koračamo sa svakim dahom kojeg imamo. Ima nas i idemo pod zvijezdama, maleni, sa srcem u rukama kojeg njemu dajemo. Pozorište će iznjedriti uvijek Čovjeka.
Povjerujte sa nama. Povjerujte da nas ima i da smo jaki.
Dođite.
Samo toliko je potrebno da budemo ljudi.
Vanja Gredelj
