Po prvi put poslušajte i pogledajte oči mladih koje govore: samo da rata ne bude, ludila među ljudima

Azra Kovačević ima 18 godina, pohađa JU “Gimnazija” Cazin i voli da piše. Nedavno smo objavili njen tekst povodom 9. janara, a danas vam donosimo nešto novo od nje – tekst kojim, kako ističe, “želi da pokaže mnogima da i neutralni imaju svoje mišljenje te iako sumladi, da brinu za svojuu budućnost, odnose, zemlju, i da ima onih koji ipak ne žele šutati.

Godine 1995. mala plava djevojčica, kovrdžave kose, hodala je bosa po sivom polju punom baruta, držeći za ruku svoju majku.

Djevojčica je plakala, izgubivši starog, istrošenog medu putem izbjeglica. Plakala je zbog osjećaja gladi, djetinjstva provedenog u suzama, strahu. Plakala je zaboravši kako dječija pjesma zvuči jer je u ušima jedino čula gromoglasne topove i puške. Plakala je jer nije znala kako se to smijati. Ta mala djevojčica je bila moja sestra.

Piše: Azra Kovačević

Sad se pitate zašto uopšte to spominjem. Godinama poslije iz naše kuće nije izašao strah. Ali niti iz Bosne iz koje već stotinama godina ne izlazi. Mir? Znamo li mi koji smo osuđeni na nemire, šta je to? Ili bolje da kažem da mi zapravo ne možemo da umirimo mir.

Danas, jučer, sutra, svakodnevno u meni treperi nešto, ni sama ne znam šta. Slušam i čitam tu riječ ”rat” sa toliko puno pažnje i straha, da sebe samu pitam, pa čekaj šta se dešava? Ali onda shvatim. Svako ko je rođen, ili živi u ovoj državi osuđen je na tu riječ. Jedni nam predvidjeli rat, odmah po završetku prošlog. Drugi nam ga već godinama predviđaju, treći govore da sami mi tražimo nemire, stoti će da kažu da samo želimo pažnju. Ali ja, kao mlad čovjek željan života, govorim vam – ništa to nije od nas. Nas niko i ne pita.

A šta mi to želimo? Mladi, koje toliko zanemarujete i koji u ovoj igri su toliko nebitni da mogu samo da ćute i ne pričaju o onome za šta su još mladi. Da vam kažem, mi želimo osmijeh, i sreću, i veselje, igre, ali ne ratne, pjesme, ali ne tužne. Želimo život, i nastojimo da živimo život koji vi svaki dan gasite. Želimo da možemo da pružimo ruku drugoj ruci bez obzira bila ona pravoslavna, kršćanska, ili muslimanska; bijela, smeđa ili žuta. Bez obzira na nacionalnost, njihove ciljeve, želje, mjesto porijekla. Mi želimo, ali nas vi uvijek vraćate na istu tačku. Tačku mržnje.

Ne želim i neću. Neću nikad željeti to što vi želite. Ne želim da moram da bježim, iz svoje avlije, iz svoje čaršije, ne želim dijete odgajati tako da neće smijeti da pruži ruku drugom djetetu samo zato jer nije moje vjere i nacionalnosti. Banalnosti pričam, kakva nacionalnost. Ja sam prvo čovjek, biće, prvo sam smijeh, i ljubav, i veselje, a ne mržnja i gorčina. Želim da čujete, vi koji nas nikad niste čuli! Želim da nikad, ali nikad, ne osjetim šta je moja sestra osjetila ne tako davne `95. Nikad ne želim čuti krik vojnika, bosa preći granicu izbjeglicama, izgubiti nekog, biti izgubljena. I ne samo ja, svi mi. Ako mi ne vjerujete, pitajte. I po prvi put poslušajte i pogledajte oči mladih koje govore: samo da rata ne bude, ludila među ljudima, veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima, i svakoj bajci naude – da rata ne bude!

/cazin.net