Iza „pi –sija“ i crne tastature   na vrhu polica sa knjigama  ,Ti mi Predraže, čuvaš  leđa i dok odlaziš.

Crno-bijeli A 3  i   višebojni A4 „Ferali“ , olovni papirnati soldati, moji su vječiti  „štampani“  drugovi.

„Tiednik   hrvatskih anarhista, protestanata  i heretika  više  ne  izhodi glede&unatoč svakog prvog  ponedjeljka u tiednu „ ali  u mojoj vožnji  bez nekog pravog smjera u ovom makabričnom balkanskom  tranzicijskom ludilu kome kraja nema , odmor u vremenu i prostoru potražim  često na stranicama neponovljivog genijalnog   satirikona koji   nije našao nijedan  razlog   među zvijezdama  i zemaljskim motivima da koketira sa balkanskim „zeusima“  i brani njihove apsurdistane.

„Feral“ je  nosio  „stakleni ljiljan nevinosti“  u tom pogledu , baklju olujne kritike,   apriorno lišen želje za materijalnim , okrutno i fajterski satiričan, podrugljiv prema  partijskim falangama  i tajkunima, njihovim prljavim biznisima ,  ratnim zločincima  i političkim hijenama.

„Feral“ je  živio svoj nadzemaljski život dok je izlazio, dok je  razgrađivao sve konvenicje , „lajao“ na mjesec i zvijezde,  rušio , čerečio ratnohuškačke novinarske lobije i medije etablirane kao poluge bešćutne vlasti …

A danas živi  u nama koji sanjamo.

I u snovima  „crkavamo od smijeha“ dok listamo Luminovu poštu, Bilježnicu Robija K., Graetest Shits, tu savršenu demontažu „akademske“   stvarnosti, demona naših života i  društvene močvare.

Predrag  napušta  pozornicu života čija alkemijska laboratorija  hiljadama godina ,pa i danas , i tako će ostati,proizvodi  nepravdu po kojoj  nas uvijek  napuštaju  dobri i bolji,a ostaju  oni  drugi.

Najradije bih dostojanstveno (o)ćutio odlazak jednog od „Feralovih“ bardova   nad čijim tekstovima je smjehotresno proplakala moja izgubljena generacija   pregažena cinizmom  vlasti, ponižena  i popljuvana kroz ratne magle  i poratne stranačke lucifere, nacionalno „pravilno“ usmjerene da proizvode neprijatelje „od drugih“  uvijek pogleda uprtog u prošlost naših balkanskih klanja i golgota.

Predrag i drugovi  ukleto su branili  čast jedne unižene profesije, žurnalizma,  savršenim  i nepotkupljivim intelektualnim gardom.

Udaram po tastaturi posljednja slova oproštaja sa čovjekom koga nikada nisam sreo, a koji je sa mnom  oduvijek.

Kao   izazov i   težnja . Kao što savršeni imitatori   i mazala   pokušavaju da nadmaše van Gogha i naslikaju cvijet divljeg kestena bolje nego njegov genijalni ludi dramatični temperament.

Zbogom Predraže.

Putuj u vječnost.