Namjerno ili slučajno spoio ih je prst sudbine, u jednom gradu, na zajedničkoj rijeci. Srdačnim domaćinima nije bilo ni najmanje bitno koje su vjere ili nacionalnosti njihovi gosti koje su tako nestrpljivo očekivali, jer zapravo ni jedni, ni drugi ne mare za takve barijere.
Udruženim snagama na oko običnog posmatrača, koji bi primjetio da se samo razlikuju po uzrastu, očistili su staro gradsko izletište. Posmatrač je pomislio kako je to stvarno lijepo, a pitanje je šta bi zapravo mislio kada bi znao njihova imena, prezimena, iz kog su mjesta, kom se Bogu mole, za koju stranku glasaju na izborima i na kraju za njihove smetnje u razvoju.
Vesela družina probudila je znatiželju kod posmatrača, jer je ipak čuo drugačija imena i vidio da njihovo ponašanje i fizički izgled izaziva pažnju. Toliko su ga zainteresovali da je odlučio da krene za njima.
Sjeo je u automobil i krenuo za autobusom koji ga je doveo do Udruženja za koje nije znao da postoji u njegovom gradu, a bezbroj puta je prolazio tom ulicom, kraj te zgrade. Sačekao je da uđu u Udruženje za koje je tek tada vidio da se bavi licima sa smetnjama u intelektualnom razvoju tako je bar pisalo na tabli na ulazu u Udruženje. Vješto se prikrio i sa nestrpljenjem očekivao šta će oni dalje raditi.
Vidio je da su se upoznali Arman i Nebojša, Elzira i Tanja, Sadmira i Siniša, Fahrudin i Ivana, Eso i Nina, te je čuo da su neki iz Prijedora, a neki iz Sanskog Mosta. Tim momcima i djevojkama nije smetalo da sjede pomješano, da zajedno crtaju, boje, razmjenjuju balone sa imenima, dijele zajedničku trpezu, plešu i pjevaju.
Palo mu je na pamet kako bi bilo lijepo i korisno kada bi svi ljudi, bili u stanju da zaobiđu prepreke koje su sanjani i prijedorčani tako lako preskočili. Svijet bi bio ugodnije mjesto za život.
Zaokupljen tom mišlju posmatrač je sretan otišao kući, s vjerom i nadom da razlika među ljudima neće biti prepreka za ljubav, radost i druženje.
