Nedim Husić Braco, vlasnik kabrioleta Olympije iz 1952. godine: To nije samo hrpa lima, nego kultura življenja

Da biste njegovali ovakav skupi hobi, treba vam prije svega ljubav, vrijeme, ali i novac. Ulickani „djed“ od 64 godine u Bracinom vlasništvu je od 1984. godine

Piše: Lida BALIĆ

Kada atraktivna žena zakorači nogom poput Monice Belluci u filmu „Malena“, za muškarce svijet staje. Takvu pažnju na drumovima plijene i vječne limene kreacije iz nekog prošlog vremena koje bude tračak nostalgije u svima. Jedan takav posjeduje i Sarajlija Nedim Husić Braco – plavu kabriolet opel Olympiju iz 1952. godina.

Ulickani „djed“ od 64 godine u Bracinom vlasništvu je od 1984. godine. Osim njegovog, ovaj rijetki auto, koji je proizveden u 5.000 primjeraka, nalazi se i u Beogradu u muzeju.

– Radio sam na aerodromu. Za vrijeme Olimpijade 1984. godine, Olympiju je dovezao jedan aviomehaničar iz Beograda. Dobio je poziv da ide u Ameriku na daljne školovanje. Svaki dan sam je gledao na parkingu. Prije nego će otići, pitao sam ga da mi je proda. Jedva sam ga nagovorio, ali mi je uspjelo – prisjeća se Husić, dodajući kako, bez obzira što svaka roba ima cijenu, vrijedni automobil nastoji održati i proslijeđivati naraštajima.

Vrijeme i novac

Da biste njegovali ovakav skupi hobi, prije svega treba vam ljubav, vrijeme, ali i novac.

– Znam gdje se nalazi svaki šaraf i koje je veličine i oblika – da li je osmica ili desetka, je l` krstasti ili obični. Već tri puta sam je kompletnu restaurirao. Treba strpljenja, jer se mora svaki šaraf odvrnuti, a to na kraju ispadne hrpa željeza. Kada mi ljudi dođu u garažu, obično me pitaju: „Hoće li to ikada biti auto?!” Odgovorim da hoće, očistim šarafe, podmažem, napišem od kojeg je dijela i tu „hrpu lima“ odvučem na farbanje. Potom mi se to ofarba, vrati i ja opet sve sastavljam – šaraf po šaraf – veli Braco.

Kada nešto volite, ne žalite potrošiti koju markicu više, jer voziti oldtimer je kultura življenja.

– Posljednju godinu bio je na restauraciji – od krova, karambolki, ukrasne maske. Dugo sam čekao i keder, odnosno ukrasnu gumu oko šoferšajbe, koju sam naručio iz Njemačke. Sve to košta. Ali kada nešto volite, nije vam žao. Sada da me pitate koliko troši goriva, ne bih vam znao reći. Vlasnici oldtimera ne gledaju da li je to 10-15 ili 20 litara. Sipam koliko mi treba i ne žalim nikada – iskren je naš sagovornik, dodajući da se vožnja u Olympiji ne može platiti.

Ljubav prenio na djecu

Ljubav za oldtimerima prenio je na djecu, kćerku Maju i sina Sanjina.

– Maja mi je oduvijek pomagala, naročito kada sam šarafao u garaži – dodavala bi mi alat i sa oduševljenjem gledala kako to ja radim.

Kćerka vozi Renaultovog kabrioleta Caravellu, kojeg je dobila kao svadbeni dar od oca.

– Jedan dan zove me čovjek i govori: „Prodao sam kuću, selim se u Austriju. Ako ste zainteresirani, u podrumu imam stari auto, pa dođite da vidite. Otišao sam do njega, sa kćerkinim džipom Suzuki Samurajem, koji sam također malo „modificirao“, dodavši mu motor iz golfa. Kad ono u garaži stoji crveno prašnjavo vozilo sa starim registracijama, kojih se i danas sjećam – SA 196-65. Izguramo ga napolje da ga bolje vidim. A sve vrijeme oko džipa vrtio se momčić, pa mi govori: „Ako želite, možemo se zamijeniti – vi meni džipa, ja vama Caravellu”. Nisam ni razmišljao – govori Husić.

Kao pravi fanatik vječitih limenih kreacija pristao je na kupnju i ne upalivši ga.

– Zovnem šlep-službu da mi ga dovezu kući. Dolazimo mi, a žena se dere: „Opet si mi skulu dovukao!“ Velim joj da se ništa ne brine. I tako, nakon godinu šarafanja po garaži izrodila se predivina bezvremenska kreacija. Dan pred Majino vjenčanje otišli smo pred restoran gdje je bila svadba, prekrili ga, stavili mašnu, nazad zakačili konzerve i napisali „Just married“. Bila je oduševljena – prisjeća se Nedim.

Ljubav na prvi pogled

Zanimljiva je priča i oko automobila koji je sinu Sanjinu poklonio.

– Prolazeći kroz Zenicu, primijetio sam Opel Record iz 1965. zakačen na vanjski WC jednog restorana. Ljubav na prvi pogled! Uđem i pitam da li bi mi ga prodali. Gleda me vlasnik i kaže: ‘Ma ko će ti to skidati sa WC-a?’ Velim: ‘Skinut ću ga ja.’ Dovezli su viljuškar i skinuli smo ga. Priznajem, da sam znao da će restauracija trajati toliko dugo, ne bih ga kupovao. Bio je to zahtjevan projekat, ali kada sam vidio Sanjinovo oduševljenje, znao sam da je pun pogodak – govori Husić, dodavši da su ga prodali predstavniku Opela u Hercegovini, koji ga sada drži u izložbenom salonu.

Related posts