Nazif Čeliković imao je samo 20 godina, kada je 1995. godine sa ocem i jednim bratom pobjegao iz gotovo sigurne smrti.
Iz Srebrenice tadašnjim putem spasa sa ocem i bratom uspio je preći na sigurnu teritoritoriju i zakoračiti u život, ali trojica njegove braće nažalost nisu imala tu sreću. Ni oni, a ni Nazifovi ostali rođaci, daidže i amidže.
Upravo za njih danas je Nazif sa svojom suprugom i dva sina iz Švedske gdje godinama žive, stigao u Potočare nakon 100 pređenih kilometara iz Nezuka.
– Jednom sam ovaj put preživio, a ovo je drugi put kako učestvujem u Maršu mira sa svojim sinom. Ove godine su mi tu i drugi mlađi sin i supruga – kaže za Faktor Nazif.
Duboko uzdiše i prebira po sjećanju. Pusti suzu pa kaže: “Tada sam kada sam išao tim putem imao 20 godina. Kad smo mi išli 400 grama hljeba smo dijelili otac, brat i ja, i prvi dan smo to pojeli, poslije šest dana nemaš kore hljeba da staviš u usta. Drugačije je sada kada imaš i hrane i vode”.
Ponovni prolazak istim putem gdje su njegova braća i rođaci izginuli, a on jedva uspio izvući živu glavu za njega je posebno emotivan i težak.
– Ne može se objasniti taj osjećaj. Iz Nezuka dovde sve je dobro prošlo, ali psihički je bilo jako teško i stvarno čovjek ne može objasniti šta osjeća svim tim putem – ističe, dodajući kroz suze da je i on ukupao 18 članova porodice dok za njih 20 još traga.
Emotivan je danas i njegov sin Salim.
– Drugi put idem sa ocem, a on mi objašnjava gdje su prolazili i dobiješ neke slike u glavi. Sve te boli, ali čim ovdje siđeš nestaje bol, a suze same krenu. Ne možeš drugačije, izgubio si dedu, amidže, daidže, znaš da su ih ubili ovdje. Ovo je Bosancima Meka i naš hadž. Svi koji mogu trebaju ovo proći – kazao je za Faktor Salim Čeliković po dolasku u Memorijalni centar Potočari.
Na ovome mjestu, na musali, večeras će prenoćiti tabuti sa posmrtnim ostacima 35 žrtava genocida u Srebrenici, a bit će ukopani sutra 11. jula na kolektivnoj dženazi.
Izvor: Faktor
