Muhamed Čavkunović: U studentskim danima znao sam jesti burek “na teku”

Nosilac liste SBB Bihać za Gradsko vijeće:Kada smo Muhamedu Čavkunoviću (64), jednom od najpoznatijih krajiških i bh. poslovnih ljudi, nosiocu liste Saveza za bolju budućnost Bihać za Gradsko vijeće, najavili dolazak ekipe “Dnevnog avaza” zbog “razotkrivanja” njegove privatne sfere, o kojoj javnost malo šta zna, trenutak je šutio i, zbog brojnih obaveza, upitao: “Mora li to biti u petak?”, a kada smo potvrdili da “mora”, Čavkunović je kazao:

– U redu, ja sam od 7 sati u kompaniji.

Radoholik, koji dinamično vodi svoju poslovnu imperiju i u trećoj dobi, kako malo u šali, malo u zbilji naziva svoje godine, Muhamed kaže da je on, ustvari, samo savjetnik sinovima Anelu i Jasminu, koji vode kompaniju šarolike djelatnosti – od trgovine, ugostiteljstva do drvooprerađivačkih kapaciteta.

U nekoliko krajiških gradova “Čavkunović Bau” ima moderne lance restorana, robne kuće građevinskog materijala, trgovine prehrambenih artikala, a posljednjih godina ubrzano razvijaju finalnu proizvodnju drveta. Namještaj po narudžbi “Creativa”, koji se izrađuje na besprijekornim digitalnim CNC robotima, prodaje se na nekoliko kontinenata.

Dvije unuke

Supruga Ismeta vodi ugostiteljski sektor. Sve u svemu, imaju skoro 400 zaposlenih, a u ukupnom prihodu u Federaciji BiH nalaze se na 21. mjestu, po neto dobiti na 11., dok je kompanija na području Unsko-sanskog kantona prva po ukupnom prihodu i šesta po broju zaposlenih.

Obojica sinova završila su Ekonomski fakultet u Sarajevu, ali se stari, kako ga zovu, još pita za sve.

– Ja sam njima ne samo otac i savjetnik nego i psihoterapeut i garancija da još lakše izlaze nakraj s hirovitim biznisom. Ali, imam sjajne sinove, rade koliko i ja, dokazuju se, oni posljednji odlaze sa posla – govori nam Muhamed.

Otkriva nam kako noć uoči oktobarskih izbora ženi mlađeg Jasmina. Pokušava sakriti zadovoljstvo zbog te činjenice, pripreme svadbe su u toku, ali to nimalo ne remeti poslovne obaveze.

Dok razgovaramo zvoni mu telefon, arhitekt Miron Ibrahimpašić objašnjava detalje projekta proširivanja “Bau centra” u Ključu. Nakratko svrati i Mesud Skalić, Muhamedov prijatelj već 50 godina, i kaže da bi Bihać, da su mu tri Muhameda Čavkunovića, bio jači od pola Bosne.

Zaposlenici se uvijek mogu osloniti na Čavkunovića i njegove sinove

– Jasmin i moja buduća snaha Emina zabavljaju se 10 godina, velika je to ljubav. A meni dosadilo da čekam pa mu jednom prilikom kažem: “Ili se ženi ili mijenjaj curu” – kroz smijeh govori te dodaje kako se supruga i on silno raduju.

Goste na svadbi zabavljat će Gile, otkriva još jedan detalj. Stariji Anel već je dugo u braku s Dženanom, a o 10-godišnjoj unuci Tairi i 7-godišnjoj Ajli dedo Muhamed priča “punih usta”.

Anegdota s unukom donosi osmijeh na lice Muhamedu Čavkunoviću. Tairi je obećao da će od njega, kad postane punoljetna, za rođendan dobiti automobil.

– “Dedo, ja ću za 8 godina imati 18, hoćeš li ti toliko živjeti da mi kupiš auto”, pita me ona, a ja joj kažem: “Moram, Taira, obećao sam” – smije se naš sagovornik.

Poslovni partneri

Čavkunovići su iz Pokoja, predgrađa Bihaća iz pravca Bosanske Krupe i Cazina. Bili su poljoprivrednici, uzgajali su i konje. Roditelji Mujaga i Đula imali su četiri sina i dvije kćerke, Muhamed je bio najmlađi od braće. Šezdesetih godina se odlazilo u Njemačku, na “arbajt”.

– Tri moja brata su “u paketu” otišla vani, roditelji su prodali dva teleta da ih opreme. Radili su vrijedno, stjecali imovinu i držali do porodice. Mene su, kao najmlađeg, pomagali kada sam pošao na škole. Oduvijek smo bili homogena porodica – govori Čavkunović.

Nakon što je završio Srednju medicinsku u Bihaću, u Beogradu je završio Višu medicinsku školu, laboratorijski smjer. Preko studentske zadruge radio je drenaže po Novom Beogradu i tako zarađivao za džeparac. Bilo je, priznaje, u studentskim danima i gladi, pa je znao jesti burek “na teku”.

– Nakon studija, radio sam 16 godina u bihaćkom Regionalnom medicinskom centru, vanredno sam studirao Fakultet političkih nauka, završio ga i magistrirao u Zagrebu kod Dušana Bilandžića. Sudbina je, ipak, htjela da se, nakon jednog slučajnog susreta na Plitvičkim jezerima s direktorima jugoslavenske naftne kompanije INA-e, nađem u naftnom biznisu. S Tomislavom Antunovićem, mojim prijateljem iz Brčkog, koji danas živi u Zagrebu, bio sam prvi bh. “naftaš” davne 1988. i u Bihaću otvorio prvu benzinsku pumpu. To je tada bilo “svjetsko čudo”, a moju majku Đulu salijetale su tada komšinice i pitale: “Je li onaj tvoj Muhamed normalan?” – prisjeća se Čavkunović početaka s ovim biznisom.

Posebna je priča vrijeme uoči rata i Čavkunovićev polet mladog biznismena da zaradi što više. Nakon što je INA prekinula saradnju, jer se Hrvatska pripremala za skori rat, uspio je doći do mađarskog MOL-a.

– Te 1990. snabdijevao sam trećinu Bosne naftom, dobivao sam dva voza, skoro 3.000 tona dnevno nafte, koju sam lagerovao u zvorničkom “Biraču”. Bilo je to rizično vrijeme, od Vukovara do Bihaća znao sam imati i 32 kontrole. U Bihaću su kolone pred mojim benzinskim pumpama tada bile duge i 10 kilometara – prisjeća se Čavkunović.

Biznis s naftom naprasno je stao kada su mu, pamti taj datum kao jedan od najtežih u životu, 5. maja 1992. u Svodnoj kod Bosanskog Novog oteli cisterne s naftom i kamione, doslovno se spašavala živa glava.

Cijeli je rat sa porodicom proveo u opkoljenom Bihaću kao načelnik Tehničke službe Petog korpusa Armije RBiH. Bilo je to teško i časno vrijeme. Sve što je do tada zaradio, odnijela je ratna oluja, a mislio je da će imati para, kako kaže, za šest života.

Kada je rat počeo, pušio je “marlboro”, potom prešao na sarajevsku “drinu”, a na koncu rata i kutija “drine” bila je bogatstvo. Godine 1996. krenuo je od nule, a pomoć su mu pružili nekadašnji poslovni partneri Tomislav Antunović, Hasan Sarajlić i drugi. Iskustvo i poslovni nerv brzo su donijeli kapital.

Šira porodica

Danas je, nakon što se 2013. njegova kompanija transformirala u tri nova privredna društva sa prefiksom “Čavkunović”, u potpunosti realiziran čovjek.

Vodi nas kroz urede i do pogona gdje se radi namještaj po narudžbi. On i radnici su nokat i meso. Pozdravljaju ga s osmijehom.

– Ne može se dogoditi da mene radnik prije pozdravi, uvijek ja njega “iznenadim”. Želim da zna da se brinem. Pitam za zdravlje, ima li problema, kako je spavao, pitam i nešto što nije za novine – smije se Čavkunović.

Dodaje kako su radnici njegova šira porodica, kako se svaki od njih može osloniti na njega i sinove. Kad zatreba, uvijek mogu dobiti dvije plaće unaprijed, pozajmicu, a ako treba, i druge vrste pomoći. Čavkunović uči sinove da kompaniju vode tako da svakoga prvog u mjesecu mogu dati plaće radnicima, a državi sutradan platiti obaveze. Ako to ne ide, onda se treba dobro zamisliti.

Sa suprugom proputovao svijet

Ismeta i Muhamed Čavkunović proputovali su svijet.

– Obišli smo islamske zemlje uzduž i poprijeko. To nas smiruje, tu uživamo, to je prava orijentalna bajka. Evropu smo, također, “apsolvirali”, ali ja osjećam tjeskobu od zgrada, ne možeš vidjeti London od Londona. Bili smo tri puta i u Rusiji, posljednje naše putovanje kruzerom bilo je preko Švedske, Finske, Estonije, Latvije sve do Sankt Petersburga.

Ali, zato, kad odeš u Sultanat Oman, u njegov glavni grad Muskat, pa sve do Jemena, to je doživljaj za pamćenje! Ili gledaš kao turista u Perzijskom zaljevu ratne brodove. Pa Uzbekistan, sve do Mongolije. Voziš se stotinama kilometara kroz pustinju i odjednom kargo aerodrom -kao fatamorgana! Ne možeš doći sebi, a onda saznaš da je Uzbekistan najveći izvoznik uranija i da se transport vrši avionima.

Pa, Put svile, Samarkand, Buhara, Taškent… O Turskoj sam već pričao, nebrojeno puta smo bili tamo i uvijek naglašavam – nije Turska Istanbul. Meni je najljepša i srcu prirasla Bursa, pa pješčane stijene Kapadokije. Ili iranski Isfahan, Jerusalem, pa putovanje u Siriju i Jordan, prije rata naravno. Danas mi se plače zbog Sirije, te zlatne zemlje, zbog njene bogate hiljadugodišnje povijesti, zbog uništene oaze svjetske baštine Palmire – govori Čavkunović.

Gljivar više od 30 godina

Duže od 30 godina je gljivar, hvali se da je među najboljima, a planina Plješevica je njegova oaza, gdje traži najbolje primjerke.

– Biram samo vrganj i blagvu. Ono što su tartufi za Istru, to je blagva za nas. Znaš li da je blagva bila u Rusiji carsko jelo, a i afrodizijak je – govori Čavkunović.

Srodio se sa seljacima ispod Plješevice u selima Veliki i Mali Skočaj, Zavalje, Međudražje.

Jahta “Una” i ada na Uni

Čavkunovićeva jahta “Una” trenutno je stacionirana na Murteru, a doskora je bila kod Sukošana. Priznaje da je brodicu malo zapustio, ali ne svoj mali raj na Uni kod naselja Golubić. Na adi od dva hektara, opasanoj johama, ima sve za život i svakodnevno navraća. Tu su kuća, vodenica, objekti za životinje, voćnjak… a i kokoši, patke, guske, ćurke, donedavno su bile i srne.

U šali kaže da bi ovdje, kada bi se razveo od Ismete, mogao komotno živjeti.

– Imam i bašču od skoro 500 kvadrata, i to ja obrađujem. Nema čega nema. Na adu nikada ne vodim poslovne prijatelje, samo jarane. Do ade se prevozim splavom, tj. kerepom sa sajlom, koju vučem ručno kao Robinzon. Nisam htio da ugrađujem motor, šta će mi – govori nam Muhamed.

avaz.ba

Related posts