Mito i korupcija su naš stil života: Čovjek otkako se rodi podmiti se babica sa 50 ili 100 maraka

Ustaneš ujutro, jako rano, moraš na posao, no prije toga, trebao bi otići u neku kliniku na pregled, koji si naravno zakazao već odavno, pa se nadaš da ćeš doći na red, čim stigneš.
Misliš da ćeš stići sve završiti, pa na putu do posla, možda uspiješ još negdje popiti kafu, da malo ‘dođeš sebi’. No, o tome, kako ćeš u ovoj državi nešto uraditi lako, a da pritom nemaš nikakvu ‘vezu’, ili debeo novčanik, možeš samo da sanjaš i tome se nadaš.

Ulaziš u kliniku, a onda šok. Nekim slučajem, u istom periodu kad i ti, zakazan termin ima još barem 10 ljudi, naravno onih koje ti vidiš tu. Pored njih, ima i onih drugih. Za takve, pravila ne važe, red ne postoji, njihovo zdravlje je bitnije nego bilo čije. Oni ulaze na sporedna vrata, namijenjena samo za njih, u Kliničkom centru, na Koševu, u privatnim klinikama, gdje god mogu i gdje god stignu. O takvima nam je često, gle’ li ironije, pričala prva dama naše države i KCUS-a Sebija Izetbegović, pa da se prisjetimo:

”Pri dolasku na posao sam zaticala 500 osoba u hodniku, iznerviranih i glasnih u prepirkama, pa sam u civilnoj odjeći ”zalutala” među njih i shvatila da u ulazu u laboratoriji postoje bočna vrata, gdje su ulazili probrani pacijenti. Dok su neki čekali satima, drugi su ulazili na vrata rezervisana samo za njih. Ne može biti probranih”, rekla je tada prva dama.

Ali može, gospođo cijenjena prva damo, barem biste Vi to trebali znati, ko god ima ‘keša’ probran je. I to je jedan od naših najvećih problema.

Brojač korupcije nevladine organizacije Account je u jednom svom istraživanju pokazao da svake sekunde BiH, na razne oblike podmićivanja, izgubi 47 KM. Praktično – korupcija godišnje odnese skoro 1,5 milijardi KM. Mislimo da su to neki od manjih problema, no kod nas je to, kao i sve ostalo otišlo predaleko, pa nam se mito čini kao sasvim normalna stvar. Jer, ‘gurnuti doktoru nešto u džep, da to malo pogura’, već odavno u našoj državi se klasificira kao ‘mala korupcija’. I istina, mita i korupcije je uvijek bilo i bit će, ali u posljednje vrijeme, došlo je do te mjere, da je to postalo način življenja.

Nego, da se mi vratimo našem pregledu i ostatku dana prosječnog državljana BiH, te da ‘zavirimo’ i barem na trenutke pokušamo shvatiti sve brige, koje ga more kroz ta duga, preduga 24 sata.
Nadao si se da ćeš uspjeti otići na kafu, ‘da dođeš malo sebi’, ali sada bi bio jako sretan kada bi uopšte uspio stići na vrijeme na posao. Jer, kasniti se ne smije, nisi u državnoj firmi pa da si možeš priuštiti taj i toliki luksuz. I onda, dok su svoje nenaručne, ali dobro plaćene preglede završili kojekakve guzonje, red je na tebe, koji si se naručio regularno, po protokolu, kako to obično biva u normalnim državama. Ali šta ima veze, kad smo mi, bolan, bili normalna država?!

Završio si, a rezultate pregleda ćeš dobiti, naravno, opet nakon svih tih guzonja, jer ne daj Bože da im se nešto ozbiljno desi.

Nada da ćeš uspjeti popiti kafu prije posla, svakako je već odavno potonula u vodu, pa ćeš da požuriš na posao, kako bi mogao zaraditi neki minimalac da prehraniš porodicu.

Po završetku radnog vremena, dođeš kući, u nadi da ćeš odmoriti, no to je prosto nemoguće, brigama nikada kraja. Jer, zaista, teško je vidjeti svoju kćerku, magistra ekonomije, kako sjedi kući nezaposlena, ponekad odradi neki honorarni posao, jer ti jednostavno nemaš taj novac, koji bi mogao nekome gurnuti u džep, da ti se kćerka zaposli u nekoj firmi.

Doduše, prijavljivala se ona na nekoliko konkursa, no nije ispunjavala zahtjeve tipa: bogati, uhljebljeni roditelji ili debeo novčanik. A i zaista, pa za tu poziciju ekonomiste, finansijskog ili marketing menadžera u državnoj firmi, kompetentnija su djeca visokih državnih dužnosnika, jer, kako ono reče Bake za Sebiju, bitno je da direktor klinike bude u bliskim odnosima sa predsjednikom države. No, neregularnosti prilikom zapošljavanja su također postali naš stil života, a ono što je još gore i činjenica koja je apsolutno poražavajuća, kaže da se po svim statističkim mjerenjima, zapravo isplati dati mito za neku od funkcija u državnoj firmi.

”Ljudi na kraju i odustaju od ‘regularnog’ puta i počinju i sami tražiti poznanstva i veze. Suvišno je i govoriti o posljedicama koje korupcija pri zapošljavanju ima po sposobnost i efikasnost kadra, a samim tim i efikasnost i efektivnost institucija kada ljudski resursi nisu birani na osnovu znanja i sposobnosti, već rođačkih, prijateljskih i stranačkih veza”, rekla je jednom prilikom Ivana Korajlić, PR Transparency International BiH.

“Čovjek otkako se rodi podmiti se babica sa 50 ili 100 maraka, pa sve do završetka života kada se sveštenoj osobi dâ 200-300 maraka. Znači, mi živimo mito i korupciju. Što je najgore, 95 posto ljudi u ovoj državi će pristati da bude korumpirano ne bi li dobilo mrvice sa stola poput radnog mjesta. Znači, nije nama problem što se nečija kćerka zaposlila ‘preko veze’, nego što će svaki čovjek kod nas na to reći ‘kao da ti to ne bi uradio da si na njegovom mjestu”, u jednom intervjuu rekao je novinar i kolumnista Dragan Bursać.

Nakon svega ovoga, možemo zaključiti da je korupcija najveća rak rana našeg društva – ‘Njima’ korupcija, nama rak rana i taj problem je ozbiljan kao što su i nezaposlenost i siromaštvo. A bez bilo kakve ozbiljnije borbe protiv toga, nama nikada neće biti bolje. I dalje ćemo, iz dana u dan samo sjediti, plakati, kukati i kojekakvim guzonjama trpati novac u džep, da malo pogura to.

Za problem korupcije, krivi smo svi, jer je odobravamo, jer smo spremni podmititi nekoga u bilo kojem trenutku, i ne vrijedi ona priča ‘Ne bih ja nikada’ – Bih, bi, bi, bismo, biste, bi. Ja, ti, on/ona, mi, vi, oni. SVI.

I nisu to izuzeci, to je naša stvarnost, naša svakodnevnica, naš način života.

source.ba

Related posts